U našu redakciju svakodnevno pristižu tekstovi razne tematike s raznih adresa, a nedavno nam je stiglo i jedno ljubavno pismo pisano u maniri nekadašnjih pisama, u doba prije interneta, kada je svijet još bio pitom i kada smo danima čekali poštara da nam donese pismo izdaleka od neke nama drage osobe. Kada nam je teško i kada patimo, obično se obraćamo papiru. On nam je najbolji i najstrpljiviji prijatelj i saslušat će sve i biti tu sve dok god mu ne kažemo sve o tome kako se osjećamo.
Ljubavna patnja je nešto što je iskusio gotovo svaki čovjek na ovaj ili onaj način. Ipak, neki ljudi tu patnju za voljenom osobom doživljavaju nešto intenzivnije od drugih. Autor ovog pisma poželio je ostati anoniman, ali nas je zamolio da objavimo ovo njegovo nikada poslano pismo ako je ikako moguće, u nadi da će ga njegova suzama okupana ljubav za kojom je toliko patio možda jednoga dana pročitati. Ali i sama činjenica da će svoje osjećaje kroz koje je prošao podijeliti s mnoštvom ljudi, kako je rekao, ispunila ga je osjećajem olakšanja jer će se vjerojatno mnogi ljudi pronaći u njegovim riječima i na taj će način znati da nije sam.
Čitajući njegovo pismo nabijeno snažnim emocijama i mi smo skoro zaplakali. Ovakve riječi mogu izaći samo iz srca koje iskreno voli. Zato smo i odlučili podijeliti ovo pismo s našim čitateljima. Autor ovog predivnog ljubavnog pisma rekao je da će ga izbrisati iz svog računala kada ga objavimo, pa smo odlučili ispuniti njegovu želju u nadi da će i on naći svoju sreću i ponovno početi vjerovati u ljubav koja nas sve ponekad prevari. Barem će u digitalnom obliku ostati zapisana priča o jednoj ljubavi, kao eksponat u Muzeju prekinutih veza gdje ljudi obično pohranjuju svoja sjećanja na bivše ljubavi koje su ostavile neizbrisiv trag u njima.
„Mojoj neprežaljenoj ljubavi
I evo, pišem ti još jedno pismo u nizu koje govori o tebi, o nama, ljubavi moja, o mojim osjećajima, dosadilo mi je više slušati pjesme o tome kako se osjećam. Sve što radim, radim samo kako bih te bar nakratko istjerao iz svojih misli, iz svoga srca.
Zašto ovo radim? Ne znam ni ja sam, jer znam da ti ovo pismo nikada neću poslati. Pišem kako se osjećam, moram to izbaciti iz sebe. Ovako nešto mi se nikada nije desilo. Bio sam potišten u životu, volio sam, kajao se, bojao se, davao i uzimao, bio sretan i tužan, rijetko ostavljao i često bio ostavljen, ali nikada, baš nikada nisam bio ovako zaljubljen.
Često sjedim sam i prisjećam se svega, sjećam se dana kada smo se prvi puta upoznali na tako neobičan način. Tada se nisam nadao da ćemo postati tako dobri prijatelji, a kamoli da ću te tako jako zavoljeti, ali eto, par razgovora s tobom i zauvijek si mi se uvukla pod kožu i urezala svoje ime u moje srce.
Svaki trenutak s tobom tisuću sam puta odvrtio u glavi i dosta mi je toga, ovo je zadnji put. Sada još samo hoću izbaciti iz sebe sve jednom zauvijek. Dosta mi je tuge i suza, vraćam svoj stari osmijeh na lice, ali znam da nikada više neću moći vratiti onog starog mene. To je nemoguće, promijenila si me iz korijena, samog sebe više ne prepoznajem. Dobro, priznajem, ostao sam i dalje ona pomalo blesava i buntovna osoba koja sanja o velikoj i bezuvjetnoj ljubavi i sreći koja nažalost po mene postoji samo u bajkama.
Ali više nisam tako naivan da i dalje u to vjerujem. Pomalo sam tvrdoglav kao i prije, i beskrajno nježan i osjećajan, ali ne praštam više tako lako. Više ne vjerujem ljudima, ne vjerujem više da se dobro dobrim vraća. Nije mi jasno zašto su ljudi zli, zašto se toliko trude da unište tuđu sreću? Zašto? To se nikada neće razjasniti, baš nikada. Teško je gledati osobe koje znaš, kako postaju osobe koje si nekada znao. Teško je gledati ljude koji se mijenjaju pred tvojim očima i odjednom upoznaš neko njihovo lice za koje nisi niti znao da postoji.
Opet je oluja iznad moga srca, snijeg uspomena pada po meni, a svaka pahulja boli me kao živa rana. Znaš li onaj osjećaj kada prijeđeš granicu plača? Kada suze više ne dolaze? Dođe mi da vrištim, ali nestaje mi glasa. Onda shvatim da smo svi taoci života. U svačijem se oku bar ponekad bol se osjeti. A kod mene je to postala svakodnevica. Na svakom licu se vidi odraz tužne stvarnosti. A ja? Što drugo da napravim, nego da zaplačem već po navici.
Ponekad kao da živim najveću noćnu moru, stojim pred ogledalom, ali ne vidim svoj odraz, nakon dužeg gledanja shvatim da su ta dva oka moja, a ja, ja se bojim tog pogleda i bojim se da se ne vidi u što sam se pretvorio. Koga više nazvati bratom, a koga pravim prijateljem kada sve je ovdje lažno?! Sklopi oči na tren i evo što će ti se dogoditi, kao krvoločne zvijeri iščupat će ti srce. Što će nam život kada ne vjerujemo nikome?
Što će nam ljubav kada nam srce nije čisto? Čemu suze kada ih pokrivamo maskom? Što nam vrijedi uspjeh kada živimo s krivicom? Toliko pitanja, a odgovora nigdje. Sam sebi sam već postao stranac, pobjegao bih od svega, jer se bojim, ali opet se pitam – čemu sve to? Od bježanja nema koristi. Ostat ću dosljedan. Neću bježati od istine. Ne želim biti ničija kopija, ne, to odbijam! Sreća je blizu isto koliko je daleko. A ljudi? Ljudi su većinom opaki i zlobni. Više vole tuđu nesreću nego vlastitu sreću.
I opet se vraćam na tebe, ljubavi, ne znam kako sve da ti kažem, svaku suzu, misao, osmijeh, zar trebam odjednom biti protiv tebe, a bila si mi i ostala sve na svijetu? Ne! Ja te još uvijek sanjam, volim, želim, još uvijek sam na tvojoj strani, oni rijetki koji znaju našu priču mi kažu da sam poludio, ali to mi nije bitno, nitko mi ne može zabraniti da te volim. Mogu mi ljudi govoriti što god žele, ali meni i dalje značiš sve na svijetu. Kako da zaboravim sve? Kako kad mi nedostaješ? Ja definitivno ne zaslužujem da me ostaviš ovako samog.
Hajde, sjeti se svega što smo prošli mi. A sada? Sada je odjednom došao naš kraj jer si ti tako htjela. Znam da sam ja kriv što sam sebi dozvolio da te zavolim. Svi koji vide koliko patim za tobom govore mi da si mi dušu ubila i znam da je sve to točno, ali njihove mi riječi ne donose utjehu, a moje srce mi govori da te i dalje voli. Lagao bih kada bih ti rekao – mrzim te, nikada ti to ne bih mogao reći, čak niti u najvećoj srdžbi.
Svaku noć suze brišem jer bez tebe mi je stvarno teško. Kao budala se nadam da ćeš me ponovno pustiti u svoj život i vratiti mi se, ali znam da je sve uzalud, znam da je kasno, znam da griješim i previše očekujem. Ali, evo, sada opet sjedim i pitam se – kako dalje? Kako?
E pa lako, znam da te moram zaboraviti, zato sada i pišem ovo sve, to možeš smatrati mojom oproštajnom porukom. Da, točno tako, opraštam se od ljubavi za koju sam se toliko borio, u koju sam toliko truda uložio i zbog koje sam toliko suza prolio. Bit će mi teško na tom putu prisilnog zaborava kojeg neće biti, jer znam da ću gdje god se okrenem vidjeti tebe i nas dvoje u zagrljaju, same, daleko od svih. Kamo god da usmjerim svoj pogled vidjet ću tvoj osmijeh, ali uspjet ću. Znam da hoću, moram. Jer ovako ne mogu nastaviti dalje.
Kako je teško kad ti se srce stegne, kada sve nestane, samo me lijepe uspomene vrate u ono naše vrijeme. Zbog toga me često umori razmišljanje. Često se Bogu pomolim jer te želim zaboraviti, ali moje molitve nisu bile uslišene i Bog želi da te volim i patim. Ako on to želi, onda sam valjda to i zaslužio. Na kraju krajeva – on je taj koji svima nama zemaljskim smrtnicima dijeli pravdu. Ja te stvarno volim, ali ovako vise ne ide, ljubav ovdje nestaje.
A sjećaš li se dana kad smo bili sretni? Kada smo se svim srcem voljeli? Ja dok ovo sada pišem oči su mi pune suza, suza po suza klizi mi niz lice. Osjećam da mi srce trune. Bol je sve jača, osjećaji u meni lude, sve ovo nije lako za izdržati. Bila si mi sve i mnogo više od toga. Ne znam da li ti je barem malo žao i zaboli li te srce barem i mrvicu radi svega jer moje se sada kida i puca u tisuću komadića.
Molim te shvati ovo što ću napraviti sada. Okrenut ću ti leđa po prvi puta u životu i nećeš me vidjeti nikada više. Kažu – ništa nije važno osim pravih osjećaja. Samo kada stvarno voliš, trpiš sva moguća s*anja. Slažem se s time, ali i to zna biti previše kada voliš zemlju po kojoj netko hoda, a vidiš da si ti za tu osobu samo blato koje nosi na cipeli.
Čovjek nije tužan kad je sam, nego kad je nesretan. U tvom životu za mene više nema mjesta, nije ti lako reći mi to i slomiti mi srce pa to radiš na ovaj način – praveći se da je sve u redu, a u sebi se nadaš da ću se što prije maknuti od tebe i maknuti ti taj teret sa leđa. Ali s time me slomiš još sto puta jače. Žao mi je što nikada neću saznati koliko si me voljela.
Ponekad kada sam tužan mislim kako ljubav jednostavno nije za mene. No, znam da je to samo prolazna misao. Kada voliš pogrešnu osobu, na kraju nam se sve čini kao laž. Osjećamo se prevareno, izigrano. Ali znaj da sam jači nego prije, nisam onaj stari, ne kunem se više u tebe, ne, sada se kunem u sebe. Ne kaže se bez razloga – ono što te ne ubije, ojača te.
Rijetko mi se javljaš, a kada to i napraviš, kažeš mi samo da me voliš, onako usput, kao da si rekla dobar dan, ali nikada to ne dokažeš, kao da više ne stojiš iza tih riječi onako kako si stajala dok smo bili sretni. Borim se za tebe, ali potpisujem rat sa sobom. Nije mi žao ako želiš biti s drugim, žao mi je što sam ti vjerovao, vjerovao sam u tvoje – volim te, a to me je i dovelo do ovdje gdje jesam, što me sada najviše boli. Zaboravi na sve, molim te i ja ću pokusati zaboraviti. Zaboravit ću svaki tvoj osmijeh dok smo pričali preko mobitela, svaku pusu koju si mi dala, svaku nježnu riječ koju si mi uputila i svaku tvoju slatku laž, zaboravit ću sve što smo imali, obećavam, samo molim te daj mi vremena…
Shvatila si da nisam bio tvoja sreća, ali mi nisi to znala reći riječima, nego si mi pokazala djelima. Znam da sam te mučio jer mi je dugo trebalo da to shvatim. Vjerojatno sam negdje u dubini sebe i znao, ali jednostavno nisam htio vjerovati u to. Ali uspio sam, ljubavi, shvatio sam napokon.
Zato više ne mogu stajati na putu tvojoj sreći. I eto, za kraj samo da ti kažem da te volim svim srcem, ali da se iskreno nadam da to neće još dugo trajati. Znam, još ću se mnogo napatiti za tobom i proliti rijeke i rijeke suza za ovom ljubavi koja je tako završila. Vjerojatno nikada nećeš niti izaći iz mene.
Odlazim na pola prazan, nosim sa sobom samo ovo izmučeno tijelo, a srce ostaje uz tebe, meni više neće trebati, budući da zadnje tri godine pripada samo tebi. Tvoje ime je zlatnim slovima urezano u moje srce pa je i pošteno da ostane zauvijek kod tebe i s vremena na vrijeme te podsjeti na osobu koja ga je nekad nosila u sebi i kojoj si bila i ostala sve na svijetu. Volim te, ljubavi moja malena, jedina na svijetu. Pa pa : (
Nepoznati autor“
