U novo otvorenom Kulturno-povijesnom centru Sisačko-moslavačke županije u Sisku nedavno je otvorena izložba akvarela, crteža i grafika iz Zbirke Ivice Cvetnića i donaciju Vladimira Straže. Istodobno novi broj časopisa Kupa (br.19/20) donosi osvrt Tonka Maroevića pod nazivom „Pripitomljeni nadrealizam“ iz 2013. Doista, Ivan Antolčić nije samo izvrstan animalista već je i potpuno originalan slikar fantastičnog realizma, koji je uspio posavsku baštinu prevesti u suvremeni jezik.

Rukopis koji je izgradio Ivan, Ivica, Antolčić (Komarevo, 15. svibnja 1928. – Zagreb, 28. siječnja 2019.) prije svega je močan, čvrst, gradbeni. To je rukopis kipara. 

Ivan Antolčić bio je i slikar. Ponajprije slikar-grafičar. Mašta ga je odvodila u Komarevo, mjesto njegova sretnog djetinjstva.

Svom je zavičaju podigao slikarski spomenik. Svoja je sjećanja spleo u maštovito pletivo, plotova, košara, korablji, u drvlje i šiblje, među pijetlove i purane, s ponekom mačkom. Predan osjećajima, s modernim otklonom od stvarnosti, djetinjom radošću crtao je svoje, davno već promijenjeno selo; lonce na plotovima, ljude odjevene u nošnje, u škrlake, u plisirane suknje.

Iako nadnaravne, njegove grafike i slike plijene pozornost zbog ljepote  neke pritajene nostalgije. Međutim, živahna, zaigrana i topla Antolčićeva narav nije ga odvodila u zamućena sjećanja njegova odrastanja u ratno doba. Optimizam proizlazi iz svake njegove slike. Ima u njima i doza veselog humora. On jednostavne motive pretvara u univerzalne simbole. Tako će pijetao taj erotski simbol i budničar ponijeti na sebi sliku čitavog sela, ili će korablja, ta drvena starinska ljepotica prerasti u niz sebi sličnih, u pitomo naselje, a nerijetko će ljudi letjeti ili lebdjeti, oslobođeni tjelesne težine, produhovljeni.

Konje će pretvarati u pegaze, ali i u nepobjedivu konjicu apokaliptičnih jahača, a stari će hrast čuvati u svojoj krošnji čitavu šumu bajkovitih stvorenja iz Priča iz davnina, Ivane Brlić Mažuranić, na svečanom zastoru Zagrebačkog kazališta lutaka. Ova izložba izbor je iz zbirke Ivice Cvetnića, koji je prikupio preko stotinu radova, grafika i akvarela Ivice Antolčića, i sam zaljubljen u Komarevo, rodno mjesto Ivana Antolčića.

Svoje djetinjstvo u Komarevu Antolčić je ispleo u vidljive i nevidljive vinjete, pamteći kroz život samo lijepe stvari, zahvalan za podršku koji su mu ljudi davali, radujući se iskreno tuđim uspjesima i ostajući skroman uz brojne visoke nagrade koje je primao. Uspomena na Ivana Antolčića i originalnost njegovog rukopisa, ostvarena je imenom osnovne škole u rodnom mu Komarevu, ali potrebno je još mnogo ovakvih izložbi koji će, ne samo čuvati uspomenu na ovog velikama malih formata potrošnih medija, kakve čine časopisi, plakati, medalje, u kojima je stvarao i objavljivao svoje radove, pored knjiga i grafičkih mapa, te uljnih slika, scenografije i dizajna, nego će istaknuti s punim pravom njegov originalan i autohtoni rukopis kao čvrstu kariku, nezaobilazno ime u povijesti hrvatske umjetnosti.