Besprijekornim filmskim jezikom Jonathan Glazer bez puno riječi, bez dociranja i moraliziranja stvara atmosferu jeze u nebrojeno puta ponovljenoj temi holokausta, koja, koliko god puta ponovljena, nikad nije iscrpljena.

Idilične slike obiteljske vožnje čamcem po rijeci, s početka filma, nestaju iz pamćenja kao odrezane nakon što se kroz prozor kuće, nadomak, ukaže toranj stražarnice u kojem se tamo-amo kroz jedva vidljiv prozor netko kreće.

Kuća u koju se smjestila obitelj Höß, sa sjenicom i bazenom za djecu, vrtom prepunim rajskog cvijeća doista predstavlja ispunjen san za životnim prostorom, kakav je sanjao Führer. Žena – majka – domaćica Hedwig, i pater familias Rudolf Höß,  komandant logora ( koji upravo osmišljava najekspeditivniji  način uklanjanja svih smetala Reichu) svoje životne snove ostvaruju vrata do.  Do najmoćnijeg stroja za uništavanje ljudskog života i ljudskog dostojanstva u povijesti.

Film u svoj ljepoti ambijenta  cvjetnih aranžmana, dostojnih Scorseseovog Doba nevinosti,  gledatelja punih sat i pol ispunjava užasom i  mȍrom.  Stalno prisutna iritantna pedanterija  koja proizlazi iz svake kretnje, iz beskonačnog ponavljanja radnji, paljenja i gašenja svjetala, otvaranja i zatvaranja vrata, glačanja, postavljanja stolova, dok se iza prozora nazire čas bijeli dim lokomotive, čas crni dim peći, izaziva silnu nelagodu i nemir.

Obiteljska druženja, ljupka dječica koja svijet promatraju pogledom kakav im usade roditelji, bijela put dječice i cijele obitelji, kućne pomoćnice  koje na dar dobivaju finu odjeću tek pristiglu s one strane dvorišnog zida, kao i bizarne, zastrašujuće dječje igračke, ispunjavaju stalnom zebnjom.

Svijet je to u kojem Hedwig Höß odgaja svoju djecu i sprema domjenke, dok u obrađivanju vrta sudjeluju bezimeni pomagači  u pidžamama i  guraju tačke.

Izvanredna glazba, gotovo u potpunosti svedena na mučne zvučne efeke, ali koja nas kad se pojavi podsjeti na to da smo upravo u noćnoj mȍri, jednako izvanredna  Sandra Hüller (ništa manje dobra nego u Anatomiji pada) kao naoko mila požrtvovna majka Höß, čija milina blijedi pri prvom hiru, a potpuno nestaje u trenutku kad joj se spomene napuštanje Lebensrauma o kojem je sanjala, daju filmu dodatnu mračnu notu. Iznimna je i iznenađujuća ideja stvoriti priču o idiličnom životu mirne obitelji, tihih ubojica, uza zid logora. Pečenje slastica u kući iza koje ljude trpaju u peći, čiji se jedni dijelovi griju, dok se drugi istovremeno hlade, kako bi bile eficijentnije, strašnije je od bilo kojeg horora. Jer bijaše to, kako je pisao pjesnik, crna čovjekova java.

Ništa od poznatih nam događaja u Auschwitzu nije eksplicitno, sav užas je prenesen hladnoćom, slutnjom, brojevima i statistikama u ovom genijalnom režijskom prikazu.

Iznimna režija, fotografija, kamera i glumci čine ovaj film doista posebnim i potrebnim jer nanovo budi zastrašujuću spoznaju da se može živjeti tik uz stvaranje smrti i praviti se da je nema, voditi svoj sitni život kao da drugi ne postoje.

Onako kako se očekuje od pravih predstavnika sedme umjetnosti, tako Glazer,  ne puno riječima nego filmskim jezikom, briljantno vodeći  glumce i stvarajući  umjetničku sliku od ambijenta užasa, bez vidljive brutalnosti uspijeva gledatelja uvući u bešćutnu stvarnost jednog vremena i gurnuti ga u mrežu pitanja koja se uz temu roje: o vremenu, o šutnji, o mržnji i mraku, o vlastitoj savjesti. Glazer nas osvještava o tome da smo suučesnici, ako šutnjom podupiremo dolazak mraka koji možemo spriječiti.

Taj život i sadnja cvijeća uz logor smrti pomalo je nalik na današnje doživljavanje svijeta.  Jer i mi koji (još) uživamo u blagodatima mira, a ne vidimo, ili se pravimo da ne vidimo kako svud oko nas gori, upravo krećemo prema sumraku.

Kroz povijest se često činilo da se ljude ne tiču patnje drugih, sve dok ne bi svratile i u njihovo  dvorište. Svijet je bio i ostao mračno mjesto. Ako još nismo u mraku, svakako smo u zoni sumraka.