- Tony Cetinski
- Facebook, Pixabay
“Mišljenje je kao stražnjica , svatko ga ima.”
Danas je vrijeme kada svatko može javno iskazati svoje mišljenje i to treba poštivati, no ono što mene strukovno bode u uho jest činjenica da jako puno komentatora ne razumije razliku između narodne, starogradske glazbe, sevdaha i folka odnosno cajki.
Ne možeš staviti sve u isti koš. Pogotovo (ne) iznenađuje kad čitam neke kolumniste koji vole moralizirati bez da sagledaju sve aspekte teme isključivo radi sebe i svoje persone jer naime on je pozvan sada da tu ljudima objasni kako i koga kuditi i gaditi pa stavljaju sada Halida i narodnu pod cajke. To su čisti spinovi. Ljudi koji ne razumiju razliku u žanrovima ne bi smjeli pisati o tome.
Kao da recimo staviš u isti koš, ne znam, Britney Spears i Micka Jaggera. Svatko ima svoj izričaj i publiku. Ne bi me čudilo da i vrhunski sevdah kojeg nudi Amira Medunjanin npr. jednog dana takvi neuki komentatori i piskarala krenu svrstavati u isti koš s recimo Karleušom.
Svaka ima svoj izričaj, a ljudi biraju što im se sviđa, za što bi trebali biti spremni odvojiti svoj novac i svoje vrijeme. Identitet i kultura nekog kraja ne smiju biti taoci loših odluka ili primitivizma. Neka sluša tko što voli, naravno, ali ne i svugdje i pod svaku cijenu. Važno je pri donošenju odluka o kulturno-umjetničkim događanjima uključiti socijalnu osjetljivost i kulturnu osviještenost.
Razne vrste glazbe na različitim lokacijama i prostorima po senzibilitetu i s ukusom bi trebao biti modus operandi, a nikako samo zarada bez kriterija. Niti bi Josipu Lisac željeli gledati i slušati u nekoj birtiji, niti mi paše da netko iz birtije pjeva dva dana nakon Erosa Ramazzottija u Lisinskom ili u Areni u Puli. Svaka glazba ima svoje mjesto i vrijeme, a ljudi biraju gdje i kada će otići nešto poslušati, otplesati ili ako netko voli čak razbijati čaše.
Nikoga ne treba ni za što kriviti jer uvijek na kraju završi na podjelama. Zato mislim da kad se krene ovako medijski dizati frka na ovakav način isključivo se to radi kako bi se ljude posvadilo i dijelilo. Nitko od tih medijskih piskarala i oportunista ne brine se o sudbini glazbe niti o ljudima koji se bave glazbom ili ih kao tobože jako frustrira licemjerstvo nacije u kojem u biti uživaju piskarajući produciranja radi i svrstavajući sebe među pametnije, poštenije, pravednije ili zaštićenije vrste ljudi. Eto, dozvoljavaju si svašta jer to mogu raditi bez da snose bilo kakvu odgovornost. Ili možda to rade po nečijem nalogu jer ima i toga u našem poslu u kojem mediji kao čine moralnu vertikalu društva, a sami nisu moralni osim što su ono što su pisali – pisati morali. Radi klikova, čitanosti i senzacionalizma, njima tako dragog.
Kost se često baca ljudima kroz medije koju, eto, kao i ovaj put – ljudi fino poglođu i progutaju ili tko gleda širu sliku ignorira i ne glođe tek tako radi reda bačenu mu kost.
Ne budimo ovce.



