Već trideset godina Galerije Grada Krapine prikupljaju djela likovnih umjetnika za svoj fundus. Ta su djela mahom prikupljena darovanjem samih umjetnika koji su tijekom tri decenije ovdje izlagali. Međutim, Galerija raspolaže i vrlo značajnim cjelinama među kojima treba istaknuti radove Ernesta Tomaševića, rođenog Krapinčanina (1897.-1980.), arhitektu, slikara, primijenjenog umjetnika i profesora na čuvenoj zagrebačkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti, koja je premda je kratko trajala (1949.-1955.), dala naše značajne likovne umjetnike, koji će kasnije proslaviti Hrvatsku, osobito Zagrebačkom školom crtanog filma.
Galerija također raspolaže djelima Vjekoslava Rukljača, rođenog Zagorca ( Poznanovec , 9. III. 1916. – Zagreb , 24. IV. 1997.) iz ciklusa „Femina nuda“ koja sustavno iz gipsa izlijeva u broncu, te ovim impresivnim radovima oplemenjuje javni prostor i stvara park skulptura u dvorištu Galerije. Vjekoslav Rukljač bio je profesor kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je u dva navrata bio i dekan, te je tijekom 38 godina svoga profesorskog rada odgojio čitav niz danas uglednih kipara.
Još je jedna značajna cjelina na popisu od preko 500 djela koje se nalaze u fundusu Galerije. To su radovi Ivana Lovrenčića, profesora Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu rođenog u Svetom Križu Začretje, 28. XII. 1917. (umro u Zagrebu, 1. I. 2003). Oslikao je freskama crkvu Sv. Kuzme i Damjana u Grožnjanu (1990), bavio se scenografijom i kiparstvom, izradbom keramike i stakla; radio je nacrte za tapiserije, a značajan je i njegov ilustratorski, crtački i grafički opus u kojem je prepoznatljivom stilizacijom kreirao zavičajne motive i njome pronosio duh Hrvatskog zagorja.
Donacije kojom je Galerija započela svoju preobrazbu u muzej stalne postave odnosi se na slike Vesne Sokolić (2. travnja 1924.) i Milana Berbuća (Ljubljana 25.svibnja.1920.- Zagreb, 26.ožujka 1995.) koji čine njezin stalni postav uz malu zavičajnu arheološku zbirku. Ideja da Galerija grada Krapine postane muzejsko-galerijski prostor poput Moderne galerije u Zagrebu postaje sve aktualnija. Uz moguće poputbine ova zbirka, to jest ovaj fundus, predstavlja kontinuitet hrvatske umjetnosti 20. stoljeća počem od grafika Mirka Račkog iz ciklusa „Dante“. Tu su i radovi Otona Postružnika (1900.-1978.), krapinskog đaka, jednog od začetnika i suosnivača čuvene socijalno angažirane grupe „Zemlja“ (1929.) i profesora na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Zastupljen je i Ivan Šebalj (1912.-2002.), također profesor na ALU u Zagrebu itd. Generacijski nižu se nekako dalje djela Ljube Škrnjuga, Mladena Veže, Vere Fischer i Ivana Lesiaka, Zorislava Drempetića Hrčića, Ljerke Njerš, Zlatka Čulara, Zdenke Pozaić, Jadranke Fatur, Dore Kovačević, Antuna Borisa Švaljeka, Dragutina Dade Kovačevića, Bojane Švertasek, Krešimira Nikšića, Zvonimira Šepata, itd, itd.
Iz ovog popisa od 508 radova od preko 170 autora, ne treba izostaviti vrijedne skulpture u šumi na Hušnjakovom koje su baština međunarodne kiparske kolonije u drvu, koja se održavala osamdesetih godina dvadesetog stoljeća.
Zasebnu cjelinu čine ilustracije Nade Žiljak i Mirjane Drempetić Hanžić koje su nastale za manifestaciju Pučkog otvorenog učilišta na temu haiku poezije učenika, koju je pratio i poticao zaljubljenik u tu japansku kratku pjesničku formu Vladimir Devide.
Najnovija opsežna i vrijedna donacija je slikara Tihomira Lončara koji je poklonio 37 radova, ulja na platnu, dasci i kartonu, nastalim u razdoblju od 1972.- 2012. s motivima pejzaža, portreta i sakralnom tematikom. Donacijom bibliofilskih izdanja Bože Biškupića, proslavljena je Galerijska obljetnica, a upravo je Božo Biškupić kao bivši ministar i veliki zaslužnik za podizanje suvremenog muzeja krapinskom pračovjeku, pozvao umjetnike na daljnje donacije sa željom da se poveća i sam prostor Galerije. Vrijeme je da Galerija grada Krapine trajno odgaja i informira mlade ljude i putnike namjernike o vrijednostima hrvatske moderne umjetnosti.
Za to je uz tekuće izložbe potrebna i trajno-pokretna muzejska postava. Možda da s takvim obljetničkim i čestitarskim željama, galeriji i njezinoj trideset godina vjernoj kustosici Vesni Kunštek, zaključimo da je prijeđeni put prikupljanja umjetnina i doniranje kao zahvalan oblik za stvaranje žive i javne umjetničke baštine, doista hvalevrijedan te da ga treba nastaviti i ubuduće – na ponos Krapine kao jedne od kolijevke hrvatske kultur
