Ničije dijete film iz 2014. o dječaku pronađenom među vukovima negdje u bosanskim vrletima već je kao tema bio senzacija. Nagrađen na venecijanskom festivalu pobudio je interes kritike i publike,  a prikazivan je u našim kinima i na malim ekranima. Bazirana na stvarnom događaju ta nestvarna priča o divljem dječaku potresla je gledatelje.

Redatelj Vuk Ršumović i u filmu Među bogovima dohvatio se bolne i nezahvalne teme, ovaj puta migracijske krize i problema s kojima se susreću ljudi na tom putu. I upravo je sada opet aktualan, kad je planet uzavreo, a razmještanje nesretnika iz ratnih zona opet počinje.

Uznemirujuća priča o izbjeglicama koje ratovi tjeraju u europski svijet mira, a koji zatim, uhvaćeni u mrežama granica i nepovjerljivosti, čekaju da im se dopusti pronaći mjesto na kojem bi se smirili i opstali. “Zapadno” je blagostanje stasalo na otimanju drugim kontinentima i ono što imamo na sebi uglavnom je nakit stvoren rukama onih drugih, no nerado prihvaćamo činjenicu da bi i ti drugi željeli djelić onoga što imamo.

Među bogovima je priča temeljena na stvarnom događaju, o jednoj izdvojenoj obitelji, a primjenjiva na mnoge izbjeglice za koje nikada nećemo ni čuti.

Afganistanska obitelj pristigla u Beograd 2015. nakon dugog i mučnog puta želi prijeći mađarsku granicu koja će za nekoliko dana biti zatvorena. Majka obitelji, Fereshteh,  pokušava doznati je li mladić za kojeg je čula da se utopio njen mladi brat koji je nešto ranije napustio zemlju. Međutim birokratski sustav melje svako nastojanje da Fereshteh najprije prepozna  jesu li posmrtni ostaci njegovi, a onda i hoće li ga moći dostojno sahraniti. Silina tuge, očaja i nemoći u toj njenoj borbi na trenutke djeluje neizdrživo. No ne odustaje od svoje namjere i ne želi ostaviti mrtvog dječaka bez traga da je postojao. Njen osjećaj da mora identificirati tijelo i dostojanstveno sahraniti brata nadilazi želju da obitelj pravovremeno krene na neizvjestan put dalje, “u bolje”. Dok u početku ima potporu obitelji to strpljenje polako splašnjava što se više bliži trenutak zatvaranja granice.

Sustav je hladan, bešćutan i pravno jasan. Izbjeglice su bez dokumenata, što predstavlja prvu prepreku. Bez DNK koji treba poslati otac iz Afganistana identifikacija je nemoguća, pa cijeli proces pretvara u kompliciranu priču bez kraja, a svakodnevno čekanje pred vratima raznih službi pretvara se u kafkijanski pakao.

Međutim unatoč tome Fereshteh pokreće sve mehanizme da i pravno dokaže kako je to njen brat. U protivnom bit će sahranjen bez imena među mnogim neidentificiranima, kao opet neko ničije dijete ili pak ničiji brat.

O vrlo kompleksnim odnosima govori i činjenica da stradali Ali uopće nije htio napustiti zemlju, a da otac, nakon što je doznao za tragediju, želi vratiti tijelo i pokopati sina u Afganistanu.

Odnosi među ljudima, sraz kultura, nada u bolji život i česta uzaludnost pokušaja da se to ostvari na putu od jada do blagostanja, snimateljska vještina u stvaranju atmosfere i slika iz izbjegličkog života, te izvrsni glumci – prije svega nagrađivana afganistansko-iranska glumica Fereshteh Hosseini, koja stvara nezaboravnu, emocionalno nabijenu ulogu – čine ovaj film iznimno snažnim i uvjerljivim.

Odlična glumačka ostvarenja pružili su i iranski glumac Reza Akhlaghi Rad, Vule Marković, Branka Katić, Miloš Timotijević, a posebne pohvale dobio je i Nikola Ristanovski, makedonski glumac koji je za tu priliku naučio jezik Farsi, u ulozi prevoditelja koji pruža veliku podršku  pokazujući razumijevanje u toj mučnoj borbi.

Ovo zanimljivo ostvarenje dobar je podsjetnik na to da su mnoge situacije oko nas puno složenije od često površnog dojma koji uobličuje naše stavove o drugima.

Film je osim u Puli prije nekog vremena, početkom ove godine, prikazan u hrvatskim kinima, a nadamo se da će naći mjesto i na televizijskom programu, jer kako  vrijeme prolazi, tema kojom se bavi opet je sve bliža našoj stvarnosti.

Veselimo se i novim nadahnućima Vuka Ršumovića.