Kao i uvijek nadahnut  životima ljudi na rubu, Kaurismäki nam pokazuje naličje bogatog sjevera i neusporedive ljudske priče.

Jedan od najjačih predstavnika finske umjetnosti, daleko je od ulaštenog prikazivanja finske stvarnosti, a njegovi likovi s margine društva stalno balansiraju između grube jave i sna. Fascinantni su ležernost i njemu svojstven humor kojim nas približava ljudima s ekrana.

Film je to o, između ostalog, dvoje usamljenih ljudi koji se nakon slučajnog susreta pokušavaju zbližiti, iz čega, tipično kaurismäkijevski, slijedi niz apsurdno komičnih situacija. Na trenutke se čovjek osjeća kao da je upao u beznadežnu Beckettovu dramu, a istovremeno u pravu riznicu humora.

Cijela priča smještena je u proleterski dio Helsinkija, onog koji se valjda ne može ni vidjeti osim u njegovim filmovima. Nije se nimalo pomaknuo od vlastitog smjera.  Kako da gledamo pletivo staro trideset godina, na koje se nadoplelo novo, bez ikakve uočljive razlike u kvaliteti i boji.

Melankolija potpuno lišena patetike, zahvaljujući humoru tako specifičnom za Kaurismäkija, prožima gledatelja kroz cijeli film. Svi su glumci uobičajeno nadahnuti i izvrsno vođeni. Nakon serije filmova u kojima su glavne likove interpretirali nezaboravni Matti Pellonpää ili Kati Outinen, pojavljuju se glumci jednako fascinantni kao i njihovi prethodnici, tȁ tko bi znao na koji ih način potakne da svi imaju taj isti “obiteljski” stil interpretacije – izvrsni Alma Pöysti, Jussi Vatanen, Alina Tomnikov…

Radne smjene, nastupi u karaoke baru protiv dosade večeri nakon radnog dana (situacija s nepomičnim barmenom, gotovo zaleđenim, poput voštane figure, neusporediva je); san o slavi, traganje za srodnim bićem, alkoholizam, izrabljivanje i čaplinovska monotonija na poslu – možda otud ime Chaplin za psa – otkazi, bunt,  već su od ranije prisutni u umjetničkom izražaju Akija  Kaurismäkija.  A rasterećivanje prikazanih, gotovo beznadežnih, mučnih životnih situacija, humorom, veliki je dar velikih umjetnika.

Kažu da je osobina genijalnih kompleksne probleme objasniti na jednostavan način.  A ovom režiseru to uspijeva.

Palo lišće je i hommage filmskim umjetnicima i filmu koji ga je oblikovao, sveprisutni su plakati starih filmova, likovi prošetavaju ispred  Delona, B. Bardot, Belmonda, dok se u kinu pritom prikazuju filmovi o zombijima!

Kaurismäkijeva atmosfera predgrađa, slike helsinške luke, drndavi vlakovi, kontejneri za smještaj radnika, turobna svakodnevica u fascinantnoj igri svjetla i sjene pravi je filmski užitak.  Glazba u filmu prati gotovo sve situacije, tekstovi opjevavaju ono što nam upravo prolazi pred očima, a i naslov filma neprolazna je šansona Les feuilles mortes, Jacquesa Preverta i Josepha Kosme.

Palo lišće film je itekako vrijedan gledanja i nagrada, no svakako nije atraktivna promidžbena turistička razglednica koja će mnoštvo fanova u paket aranžmanu privući u Finsku.