Branka Hlevnjak: Pozornost javnosti privukli ste izložbama fotografija iz Afrike. Kada su i kako nastale te Vaše fotografije?

Saša Ćetković: Prije tri godine fotografirao sam časnu sestru Ivančicu Fulir za naslovnicu i intervju časopisa „Glasnik srca Isusova i Marijina“. Prije fotografiranja volim popričati sa osobama koje snimam da ih malo opustim kako bi dobio bolje portrete. Volim upoznavati nove ljude i čuti njihove priče. Sestra Ivančica mi je ispričala kako je bila volonterka u sirotištu na zapadnom djelu Afrike u državi Benin. Tamo je toliko zavoljela ljude i Boga da se odlučila vratiti u Zagreb kako bi se zaredila i kao misionarka otišla pomagati u sirotišta i ambulante Benina.

Ta mlada situirana žena koja je završila fakultet, imala posao u Zagrebu i stan u Draškovićevoj ulici,  je sve ostavila i odlučila svoj život posvetiti onima ostavljenima, koje zanemaruje cijeli svijet. Kada sam čuo njezinu priču ostao sam razoružan. Rekao sam, ako bilo kako mogu pomoći da mi se javi. Međutim, kako ja svaki dan fotografiram drugu osobu nakon nekog vremena zaboravim na svoja obećanja. Ali sestra Ivančica nije zaboravila i nakon što je prošlo dosta vremena nazvala me i rekla da im treba pomoć u Beninu. Moj zadatak je bio da dođem fotografirati rad misionarki.

Branka Hlevnjak: Mali su Afrikanci zahvalni motiv. Trebate ih posebno animirati za fotografiranje ili oni samoinicijativno znatiželjno gledaju u fotoaparat?

Saša Ćetković: Gdje sam se god pojavio, pogotovo u školama, mnoštvo nasmijane djece bi me opkolilo i guralo se kako bi svi došli što bliže meni. Svi u jedan glas su vikali: “Jovo, jovo“. Što znači bijelac, bijelac. Gurali su se u kameru kako bi svi ušli u kadar. Jako su lijepi i stvarno zahvalan motiv.

Branka Hlevnjak: Čija je to i kakva misija u kojoj ste bili? S kakvim namjerama?

Saša Ćetković: Misionarke, reda Marijinih sestara čudotvorne medaljice imaju u Beninu dvije ambulante i dva sirotišta sa preko stotinu djece. Jedno je sirotište i ambulantana jugu zemlje u Fifađiju, pokrajini Afame. Blizu Atlanskog oceana. Afame znači glad. Ime pokrajine vam sve govori. I drugo sirotište i ambulanta je na krajnjem sjeveru u mjestu Biro, blizu pustinje. Misionarke se brinu za djecu i bolesne. Doslovno spašavaju živote. Fotografirao sam njihov rad pet tjedana, od ranog jutra do kasno navečer. Napuštenu bolesnu djecu izlijeće, dovedu u sirotište gdje ih hrane, odgajaju i uče s njima kako bi završili školu. I što je najbitnije, vole ih. Ustvari sirotišta su male oaze za djecu jer su sigurni da će preživjeti. Jedna od bezbroj zaduženja misionarki su i „Marijini obroci“. To je organizacija koja prikuplja novac za hranu školske djece. Marijini obroci iz Hrvatske su dio međunarodne organizacije. Kad se prikupi novac iz Hrvatske misionarke iz Benina preuzimaju novac sa kojim kupuju hranu za pučke kuhinje koje su napravljene isto s donacijama i nalaze se u krugu škole. U tim kuhinjama rade volonterski roditelji djece koja idu u školu. Tako da djeca jako vole ići u školu jer znaju da će tamo dobiti obrok. Nekima je to i jedini obrok.

Branka Hlevnjak: Odlučili ste prikupljati novac sa prodajom fotografije za boravak i školovanje te djece u misiji?

Saša Ćetković: Kada sam se vratio iz Afrike napravio sam izložbu fotografija „Oči Afrike“ s kojom sam pokazao rad Marijinih sestra čudotvorne medaljice. Izložba je bila prodajna i sav novac je išao djeci iz sirotišta u Benin. Kasnije sam osmislio i kampanju „Oš kupit ciglu“ koja je prikupljala novce za novu ambulantu. Ambulanta još nije gotova fali za krovište i inventar. Iz organizacije Marijinih obroka su htjeli da napravimo sa mojim afričkim fotografijama novu putujuću prodajnu izložbu.Izložbu sam nazvao po organizaciji „Marijini obroci“. S fotografijama prikazujem cijeli proces Marijinih obroka. Kako misionarke nabavljaju, hranu. Kako roditelji i rodbine volonterski kuhaju tu hranu i dijele ih malim školarcima. I na kraju klince koji uživaju u obrocima. Ta izložba još uvijek putuje uspješno po cijeloj Hrvatskoj. Prošle godine je bila u Zagrebu, Sesvetama, Slavonskom Brodu, Rijeci i Splitu. Ove godine smo u Zadru, Istri i Lošinju.

Branka Hlevnjak: Vjerujem da je darivanje veličanstveni osjećaj. Koliko uspijete prikupiti novaca obzirom da fotografije i nisu baš u fokusu interesa kupaca?

Saša Ćetković: Imao sam puno samostalnih izložbi ali izložbe sa afričkim fotografijama me najviše ispunjuju jer doslovno hrane gladnu djecu i grade ambulante za bolesne. Svojim fotografijama svjedočim stvarnost današnje gladne i bolesne djece. Nema te osobe koja dođe na izložbu a da nije uzela barem jednu najmanju fotografiju za 22 eura. Za tih 22 eura jedno dijete ima hranu cijelu školsku godinu. Apeliram svim tiskarama, foto radnjama i svima koji žele i u mogućnosti su da kvalitetnije isprintaju moje fotografije koje na izložbama dijelimo donatorima kao poklon jer su uplatili za jedno dijete ili više njih.