U subotu 6. lipnja riječko je Art-kino opet pokazalo svoju netipičnost i originalnost. Ovaj puta ne prvenstveno kao antipleks  izvrsnog repertoara, nego  odabirom kino kustosa – nadbiskupa  Mate Uzinića,  a povodom obilježavanja Dana Svetog Vida.

Omiljeni riječki nadbiskup tako je dolaskom u Art- kino, pred publiku koja je ispunila dvoranu do gotovo posljednjeg mjesta,  još jednom nadišao  stereotipe. Prihvatio je poziv da odabere i preporuči film te je zahvalio ravnateljici Slobodanki Mišković i  Art-kinu na pozivu i srdačnoj dobrodošlici. Publici se obratio uobičajeno uvjerljivo,  srdačno i gotovo prakršćanski  skromno, zahvalivši na velikom odazivu , a time i povjerenju u njegov  filmski ukus te je kratko obrazložio svoj odabir.

Film se već prema naslovu  „Kao u raju“  činio logičnim izborom, mada je nadbiskup naglasio kako bi mu originalni naslov Kao na nebu (Så som i himmelen) bio prihvatljiviji, referirajući se pritom na poznato  molitveno kako na nebu,  interpretirajući  to kao težnju da se i na zemlji  pokuša živjeti prema kršćanskom načelu, baš kako i na nebu.

Osvrnuo se na  moralna pitanja otvorena u filmu, a kojima bismo se kao ljudska bića morali intenzivnije baviti.  Zaboraviti taštinu i površnost, ne bojati se drugih i ne doživljavati ih kao konkurenciju,  ne biti kopija nego original – to bi nam trebalo biti barem nastojanje.

Švedsku dramu Kaya Pollaka iz 2004., nominiranu za Oskara 2005.,  koja inače možda ne bi dospjela na program  Art-kina, publika je ispratila pljeskom, što znači da je film ispunio očekivanja i pokazao odličan odabir kino kustosa, potaknuvši vjerojatno svakoga na razmišljanje o vlastitim postupcima, o odnosu vjernika prema  vjeri, o snazi glazbe koja snažno povezuje, no prije svega o drugima i drugačijima.

Film doista otvara niz pitanja, vjerskih, moralnih, međuljudskih, propituje odnose prema ljudima koji nas okružuju, koji su različiti i koje prečesto iz potpuno neopravdanih razloga isključujemo.

Obraćajući se tako svima u jednoj svjetovnoj instituciji, nadbiskup Uzinić je naglasio kako je film odabrao zato što nije religijski, a ipak ima religijsku poruku.

Film je svakako zaslužio preporuku, a nakon projekcije, no osobito nakon susreta s kino kustosom  poneki je vjernik sebe možda ponovo preispitao, a poneki  ateist možda i poželio postati vjernikom.