Prošlog vikenda završili su 33. Dani hrvatskog filma. Ovaj put izmješteni su iz Zagreba pa je tako karlovačko Kino Edison ugostilo filmove, režisere, glumce, kritičare, doduše bez crvenog tepiha, ali s puno elana i energije.
Organizatori su učinili golem napor (čak je organiziran i prijevoz za sve zainteresirane) i svi ljubitelji filma mogli su četiri dana uživati, što u novijim igranim i dokumentarnim ostvarenjima, što u retrospektivi ranijih radova.
Nagrade su dodijeljene i od takozvanih „glavnih“ Grand Prix je dobio film Niska trava Davida Gaše, a isti je nagrađen i u kategoriji fotografije i glazbe, dok je onu za režiju dobila Lea Vidaković za Obiteljske portrete. Nagrada za scenarij pripala je kanskom pobjedniku Čovjek koji nije mogao šutjeti, a i Goran Bogdan (koji nagradu dijeli s Paškom Vukasovićem za film Čopor) nagrađen je za ulogu u tom filmu. Nebojša Slijepčević svojim filmom vjerojatno je oduševio kako one koji su film gledali ranije tako i one kojima je to bilo prvi put. No i njegovi raniji, ovom prigodom prikazani, filmovi dotiču teme koje nas tište, majstorski su dotjerani, dinamični i hvalevrijedni.
Većina prikazanih filmova, i nagrađenih i nenagrađenih, zadire u srž društva, obitelji i međuljudskih odnosa, a svaki od njih donosi novi stimulans za mentalni napredak. Odavno smo prepušteni (uz rjeđe iznimke) bespućima mahom trivijalne fikcije, koja dugoročno može itekako naštetiti društvu, osobito ako se mladi naraštaji ne preusmjere i ne izdignu iznad toga. Zato su dokumentarni kao i kratki igrani filmovi odličan odabir. Pripomognu da dopremo do dubljih slojeva svijesti, da se pomaknemo korak naprijed i postanemo zreliji i tolerantniji.
Katkad se događa da nisu svi zadovoljni „rang-listom“, ali to je sastavni dio svakog festivala. Važan glas zaslužuje Brod Elvisa Lenića, film-pietà, koji od početka do kraja drži knedlu u grlu, taj vapaj za spasom Uljanika, giganta koji je hranio tisuće i bio ponos regije i cijele zemlje. Ili El Shatt–nacrt za utopiju Ivana Ramljaka, priča o 28000 stanovnika Dalmacije koji su 1944. evakuirani u Egipat nakon kapitulacije Italije, gdje su dvije godine živjeli pod šatorima usred pustinje. Fotografije i ljudi koji su to proživjeli svjedoče o organiziranosti u naoko nemogućim uvjetima, zajedništvu usred ratnog vihora.
Osim natjecateljskog u rasporedu su bili i popratni programi, retrospektive, filmovi iz arhiva, izložbe, kave s autorima, kvizovi i predstavljanja knjiga. Uz prikazane filmove nedavno preminulih Petra Krelje i Tomislava Kurelca na njihovu golemu ostavštinu u filmskoj kulturi podsjetili su nas Diana Nenadić, Živorad Tomić i Dean Šoša.
Bruno Kragić kao i obično nadahnut i u prosvjetiteljskom dijalogu s također nadahnutim Nikicom Gilićem, čiju je knjigu predstavljao, unio je pravo osvježenje. Ta erupcija energije, elokvencije, znanja i želje da se strast prema filmu prenese na gledatelja neprocjenjiva je.
Knjigu sabranih tekstova Dragana Rubeše –Šifra:Rubeša, pisanih za riječko Art-kino predstavili su urednici Tanja Vrvilo i Miodrag Vučinić te filmska kritičarka Diana Nenadić i ravnateljica Art-kina Slobodanka Mišković.
U četiri dana, zbog vrlo zgusnutog programa, nisu svi mogli vidjeti sve, ali svatko je mogao odabrati poslasticu po svom ukusu. Šteta je što je velika dvorana kina često bila poluprazna i što manifestacija takvog nacionalnog značaja nije naišla na brojniju publiku. Takav događaj bi ubuduće ipak mogao biti medijski bolje popraćen.
Lijep je bio taj dašak crno-bijelog glamura i bez crvenog tepiha.
