Poput skraćene lektire stigao nam je vrijedan sažetak jednog fascinantnog  glazbenog i društvenog perioda koji će možda, ali možda, ponukati i generacije u sazrijevanju da pogledaju unazad i prihvate činjenicu kako je svijet postojao i ranije. 

O tehničkim vrijednostima filma Potpuni neznanac, A Complete Unknown,  koji je zavladao našim kinima najbolje je da govore kritičari, no doživljaj je, i neovisno o kritici, ipak nešto osobno. Uostalom nije nam uvijek isti ni doživljaj ljudi, pa često volimo baš one koji  „tehnički gledano“ nisu besprijekorni.

Potpuni neznanac vraća gledatelja u pomalo zaboravljen i gotovo nestvaran svijet, u doba nešto realnijih sloboda, slobodnog razvoja istinskog talenta i slobodnog izražavanja; svijet entuzijazma zbog vlastitog stvaranja i angažiranosti, međusobne potpore i druženja bez jala. Gledajući Dylanovo glazbeno nastajanje i snagu kojom želi utjecati na promjene u svijetu  ostajemo osupnuti, jer – gledano iz današnjeg trenutka u kojem je općeprihvaćena samo zabava – njegovo zapomaganje nad svijetom koji treba mijenjati doista djeluje nestvarno.

Dylanove fatalne mlade godine u kojima je već secirao društvo i neprekidno uranjao u sebe izvlačeći glazbu i poeziju,  ne obraćajući previše pažnju na svakodnevni sentiment, impresivan su početak još impresivnije karijere.  Njegov jedinstven, tvrdoglav, žilav pristup stvarima koje su mu važne svakako je ostavio posljedice na bliske mu osobe, no prilikom pomicanja granica i nametanja novih ideja u turbulentnim vremenima nažalost uvijek se pojave i kolateralne žrtve.

Današnjim zaslijepljenim pratiteljima svih društvenih mreža, influencera i svega što oduzima mir, ne samo Dylan nego i tadašnji svijet mora biti potpuni neznanac.

Kao i ondašnje vrijeme u kojem je intelektualna avangarda imala snagu pomicati planine tako i ovaj film ostavlja snažan dojam, ponajprije zbog prikaza epohe tih famoznih šezdesetih- sedamdesetih, zbog bunta koji je mijenjao svijet kako na ulici tako i u umjetnosti, tada kad je još bilo moguće okupiti kritičnu masu koja je u danom trenutku znala ispravno reagirati i reći glasno da ili glasno ne.

Dylanova poezija i glazba proizlaze iz bolnog doživljaja nepravdi koje uočava i na koje ukazuje, a on sam zbog stvaralačkog nerva ne nalazi mir.

I to je početak njegova genijalnog puta koji će dosegnuti vrhunac s Nobelovom nagradom za književnost. No za taj dio trebao bi još jedan film. Ovaj se naime dotiče tek Dylanovih početaka.

Kroz film upoznajemo važne glazbenike tog vremena, Woodyja Guthrieja kojeg fascinirani Dylan dolazi posjetiti u bolnicu i posvećuje mu pjesmu,  Petea Seegera koji  ga je uveo u folk scenu, Joan Baez s kojom je nastupao i proveo buran period.

Uvijek fantastični Edward Norton briljirao je i u liku Petea Seegera. Uopće, glumci su  izvrsno odabrani, i Monica Barbaro kao Joan Baez i Elle Fanning kao Sylvie Russo.

Ne treba puno govoriti o  megazvijezdi koja je prihvatila taj gotovo nenosiv teret – glumiti živuću  glazbenu ikonu i nobelovca. Teško je zamisliti da bi netko drugi mogao ponuditi bolju interpretaciju.  Među filmskim biografijama ovo je sigurno jedan od najuvjerljivijih likova i to baš zahvaljujući  Timotheeju Chalametu.  Jer nikako se ne radi o copypaste osobi. Momak koji je inače poznat po susretljivosti, skakutanju i vedrom nastupu, modni trendseter koji prijateljuje sa Scorseseom i jedno od najupečatljivijih lica u današnjem filmskom svijetu, ušao je suvereno u mračan, ljutit, ozbiljan, rebeličan Dylanov lik uvjerljivoću koja zapanjuje. (Mada će njegova životna uloga najvjerojatnije ostati ona iz Call Me by Your Name gdje je gotovo nerazlučivo što je zbiljni a što filmski lik i to upravo zahvaljujući talentu koji se javlja, eto, jednom kroz desetljeća). Vjerojatno bi još davni, divni Marlon Brando, sudeći prema njegovom prirodno lijenom, nazalnom  govoru to mijaukanje iznio na jednako dobar način.

Glazbeni dijelovi, koji i nose film, fascinantni su, jer osim stasom (mimikom, gestikulacijom, kretanjem) Chalamet je i glasom dorastao ulozi. Vrlo teško, vrlo dobro. I country i rock, i akustika i elektrika, i glasovno i instrumentalno, sve se uklapa i preklapa.

Baš nas je lijepo James Mangold počastio jednom hvalevrijednom pričom o umjetničkim i životnim naporima, ljudskim i zvjezdanim. Film je inspirativan i upečatljiv i nije od onih koji se ostave u kinodvorani nakon što ih se odgleda.

Šteta je i ostaje nejasno zašto poezija jednog nobelovca valjda niti ne postoji u tiskanom  hrvatskom prijevodu.

The answer, my friend, is blowin’  in the wind, the answer is blowin’ in the wind.