Napoleon se održao u kinima i “traje” već dva mjeseca. Čudesno. Najavljen kao epski akcijski spektakl koji detaljno prikazuje uspon i pad legendarnog francuskog cara Napoleona Bonapartea, kojeg glumi dobitnik Oscara Joaquin Phoenix, Napoleon je s nestrpljenjem očekivan već zbog samih imena koja se povezuju s njim.
Tko je imao priliku (i snage) u nekoliko dana odgledati Jeanne du Barry i Napoleona, igrom će slučaja ovaj drugi vidjeti kao epizodu iste serije, jer film počinje kaosom i giljotiniranjem Marije Antoanete koja je u prethodnom filmu upravo stigla na Lujev dvor. Tko od Maiwenn i nije imao posebna očekivanja, od Ridleya Scotta sigurno jest.
Puno je obećavao, a čini se da je od najave ostao samo akcijski spektakl. Detaljan prikaz, te uspon i pad utopljeni su u svojevrsnom ljubiću, a legendarni car ostao je pomalo na razini karikature pa je iz prikazanog dosta nejasno kako je tako frustriran i ovisan “suknjić” uspio postati glavnim mužem nad vojskama svoga doba.
Što li je trebalo Ridley Scottu, tako velikom umjetniku, da se unizi prikazom Napoleona (koji sigurno jest kontradiktoran, ali silna povijesna figura) kao slučajnog cara? Čovjek se doduše kroz gotovo tri sata filma neprestano nada nekom iznenađenju, obratu u prikazu lika, suvislijem prikazu karaktera, nekakvom uzmaku od simplificirane slike osobe koja je gazila i mijenjala Europu i od jednog provincijalnog Bonapartea (Korzika je Francuzima ipak bila druga liga) postala ime koje obilježava cijeli povijesni period i mijenja zemljopisne karte. Sir Ridley trebao je ostati Sir prikazujući povijesnu veličinu kako dolikuje. Zamoran je i nestvaran prikaz imperatora koji kao da tek usput, između dvije postelje, odlazi protresti Europu, a i druga tla. Momak koji je talentom preskočio silne prepreke da u državničkoj hijerarhiji postigne što je postigao, vrijedan je, ako ne poštovanja, onda barem strahopoštovanja. Ovdje pak njegovo trčkaranje za Jozefinom (utjelovljuje ju doista prekrasna i zanosna Vanessa Kirby) potpuno poništava snagu vojskovođe i doima se da su se bitke dogodile slučajno, a ne zbog vojnog nerva kakav je imao.
Čini se da se ni, inače izvanredni, Joaquin Phoenix nije uspio snaći u scenariju pa uz sve napore nije spasio lik.
Sjajne su i spektakularne scene na bojištu, samo vješti, izvrsni režiseri u tome uspijevaju. Spektakularne, da, ali kontekstualno se čini da se sve to dogodilo nekako “nabrzaka”, i Austerlitz i Waterloo, ta mjesta u povijesti koja pamte i najgori đaci. Respekt, strah i nelagoda koje izaziva već i njihov spomen ipak su zaslužili malo dužu minutažu, ne kao klaonica, nego kao ratni fenomeni. A Borodin i ušetavanje u Moskvu, a Kutuzov? Tolstoj se vjerojatno okreće u grobu.
Film jest i raskošan i dinamičan i zanimljiv i vizualno impresivan, i da ga je stvorio nekakav neafirmirani redatelj, vjerojatno bi ga skromno oko nestručnog gledatelja manje kritički doživjelo. No Ridley je Rildey.
Ridley Scott veliki je režiser, i već samo Alien, Gladijator, a osobito Blade Runner, dovoljni bi bili i da ništa drugo nije napravio, a da uđe velikim koracima u povijest filma, no nadajmo se ipak da će nakon Napoleona napraviti nekakav novi koji će nas ispuniti moćno kao replikanti davnih godina, replikanti koji su postali opće mjesto, kultni film, nezaboravan, mračan, vizionarski film koji je zadržao jednaku svježinu, pa i nakon što je uslijedio jednako izniman uradak Denisa Villeneuvea.
Sa zahvalnošću za ono što je već dosad stvorio kao filmsku poslasticu i s velikim nestrpljenjem čekam još jedan veliki film.
