Najtužnije je to što su robotu dali sposobnost da izvodi svoj ”happy dance” posjetiteljima. Kada je projekt tek lansiran, robot je većinu vremena je provodio plešući i u interakciji s posjetiteljima zato što je količina hirdauličke tekućine koja je curila u početku bila nezamjetna i mogao ju je brzo pokupiti te nastaviti plesati i zabavljati posjetitelje.

Dosta godina kasnije (kao što se vidi na slici) robot izgleda umorno, beznadno, suhoparno… Zato što više nema vremena za ples i interakciju jer tekućina sve više curi. Sada ima tek toliko vremena da se održi na životu jer je količina hidrauličke tekućine koja je kroz godine iscurila postala prevelika i treba mu puno više vremena da je pokupi. Živi svoje posljednje dane u beskrajnom ciklusu krvarenja tj. curenja tekućine i pokušaja da se održi na životu skupljajući je. (I figurativno i doslovno jer je hidraulička tekućina namjerno napravljena u boji krvi.)

”Robotska ruka službeno je ostala bez hidrauličke tekućine 2019. godine. Polako se zaustavila i umrla.”  I ja sada oplakujem prokletu robotsku ruku… Bila je programirana da proživi svoju sudbinu i bez obzira što radila i koliko snažno pokušavala, nije mogla pobjeći svojoj sudbini. Svome kraju.

Posjetitelji su gledali kako robot polako umire, krvareći svakim danom sve više i više, dok se u konačnici nije zauvijek zaustavio. Ovu umjetničku robotsku ruku stvorili su Sun Yuan i Peng Yu. Svoje djelo su nazvali ”Cant’t Help Myself” (”Ne mogu si pomoći”). Kakvo remek djelo…

„Hidraulička tekućina je u korelaciji s našim životima i činjenicom kako se ubijamo i fizički i psihički za novac u pokušaju da se održimo na životu i kako je sistem u kojem živimo postavljen tako da nas zarobi i krade najbolje godine života tjerajući nas u igru koju je osmislila nekolicina bogatih.

I kako nam taj isti sistem oduzima sreću, radost, strast i unutrašnji mir. Kako se polako utapamo u sve više obveza i odgovornosti, kako se sve više očekuje od nas, a sve manje nam se isplati biti toliko servilan sistemu koji sve manje daje i koji nam ostavlja sve manje i manje vremena za uživanje u životu.

Robotska ruka je pokazala kako zapravo nema bijega iz sistema i da smo osuđeni na praćenje puta koji je već debelo utaban generacijama prije nas. Možemo davati jako puno, ali ćemo vrlo brzo nakon smrti biti zaboravljeni.

Sistem nam pokazuje kako smo voljeni i poštovani tek kada posjedujemo neku vrijednost, a kada ostanemo bez te vrijednosti postajemo teret. Naš slobodni duh koji dobijemo po rođenju je uništen kroz borbu sa sistemom u kojem smo zarobljeni i koji nas melje. Život robotske ruke prikazuje ljudski život. Nitko od nas odavde neće izaći živ. Ali, neka nam ovo bude podsjetnik da sebi damo dozvolu za odmor, iscjeljenje i ljubav i da beskrajno gomilanje materijalnog nije neophodno da bismo osjetili radost života.” ~ James Kricked Parr

Unatoč tome, nastavi ići naprijed. – James O’Connor

Izvor: Hypercritic, Facebook – James O’Connor, poveznica na tekst: https://shorturl.at/nwV24