Prije svega ova izložba (traje do 17. studenog) želi ispraviti nepravedno izostavljanje imena Zvonka Poldrugača kada je riječ o autorima koji su završili kratkotrajnu ali uspješnu Akademiju primijenjenih umjetnosti u Zagrebu.
Ta je Akademija u svojih šest godina postojanja (1949.-1955.) bila važan most produžetku predratnih avangardnih i eksperimentalnih stremljenja koja su se širila utjecajem više škole za primjenjenu umjetnost čuvenog njemačkog Bauhausa, međunarodne reputacije. Zagrebačka je akademija koju je polazio i Zvonko Poldrugač odgajala u duhu sinteze, umjetnosti i obrta, odnosno umjetnosti i dizajna. Temeljni princip profesora Ernesta Tomaševića, kod kojeg je diplomirao Zvonko Poldrugač, svodio se, prema riječima P. Štaltera (Kako se učilo kod prof. E. Tomaševića – Sve počinje crtežom) na razumijevanje likovne umjetnosti u funkciji arhitektonskog pristupa oblikovanju.
U tom je duhu stasao i rastao Zvonko Poldrugač te postao dizajner interijera (na tada čuvenom Zagrebačkom velesajmu). Radio je i kao grafički dizajner i kreator zaštitnih znakova, a njegove su ilustracije, među inim, bile reproducirane u desnom uglu naslovne stranice „Vjesnika“, novina koje su do svog ukinuća devedestih godina bile jedne od najuglednijih javnih glasila. Primjenjena umjetnost, odnosno plakati, grafike, grafička rješenja dekorativnog zadatka, ilustracije, kao napokon i slike, proizlazile su iz konstruktivnog promišljanja plohe, što je bila Poldrugačeva polazišna osnovna u riješavanju likovnim problema ovisno, dakako, o mediju u kojem se trebao (dizajn) ili želio (umjetnost) izraziti.
Likovna kritika nije sasvim razumjela njegovo slikarstvo, iako je nalazila u francuskim autorima neke sličnosti, nabrajajući Jasquesa Villona, Lyonela Feiningera (profesora Bauhausa), itd. a mogli bi tu dodati i Marcela Duchampa, Franka Kupku ili Paula Kleea (profesora Bauhausa) koji se na svoj način bavio slaganjem ploha. Sve to govori o duhu vremena, o činjenici da je moderna umjetnost već više od pola stoljeća odvodila autore u individualna istraživanja, u kojima je geometrizam i racionalnost, konceptualni odnos prema motivu, to jest stvaranje paralelne stvarnosti, bila temeljna misija. Izostavljanje boje, tonsko slikarstvo s naglaskom na konstruktivne crte obilježile su slike i grafike Zvonka Poldrugača. Lazurne i prigušene boje daju tim slikama lirski karakter dok ih geometrizam kao vrsta kontrapunkta, čini „napetim“ (dramskim). Tu je napetost izvrsno zapazio Karlo Štetka napisavši u najavi izložbe 1975. za II. program Radio Zagreba među ostalim sljedeće.“
U svom umjetničkom stvaralaštvu, preokupiran urbanizacijom i motorizacijom – elementima koje je nametnula civilizacija, Zvonko Poldrugač želi ukazati na snažan psiho-fizički pritisak, koji se u urbanim sredinama iz dana u dan sve više nanosi čovjeku. Tu poruku prenosi nam posredstvom ulja na platnu ostajući vjeran svojoj dugogodišnjoj tehnici razrađivanja vertikalnih i horizontalnih linija plohe.“
Da bismo sasvim razumijeli opus Zvonka Poldrugača najbolje je čuti samog autora. Srećom, imamo sačuvani, zahvaljujući kćeri Nini, rukopis Zvonka Poldrugača, u kojem on sam objašnjava svoje slikarske i ukupno likovne preokupacije. On je prihvatio jedan od temeljnih postulata bauhausovog utjecaja, ponovljenog i u čuvenom Exatovom manifestu, da ne postoji stvarna razliku između primjenjene umjetnosti i umjetnosti.
„Za mene je likovno LIK“, piše Poldrugač. „Lik je po svojoj definiciji dvodimenzionalni kvalitet, određen svojim strogim koordinatima formata.“
I nadalje tumači, ono što likovni kritičari nisu u potpunosti prihvaćali , ili su, pak, bili zbunjeni izvjesnom hladnoćom koja je proizlazila iz specifične konstrukcije motiva: “U mom likovnom nastojanju“, piše Poldrugač,“polazim od isključivih vrijednosti PLOHE. Podjela plohe u njoj samoj moj je osnovni likovni interes.
U okolnom svijetu otkrivam elemente za njenu izgradnju. Živo sam zainteresiran za objekte koji svojom vanjskom i unutarnjom strukturom sugeriraju plošne odnose i zahtijevaju da mu odredim jasne likovne vrijednosti. Arhitektura nije slučajno pretežni sadržaj mog likovnog bavljenja.
Odnosima vertikale i horizontale pokušavam ostvariti neki MUZIKALITET u formatu, podređujući mu odlučno i požrtvovno svijetlo i sjenu, boju i crtež.
Ovim strukturama podređujem i organske pojave, bilje i životinje, nalazeći u svemu isti likovni ritam. Svijetlo i tama služe mi također za izgradnju odnosa među plohama. Živosti ritma ploha podređujem sistematski sve elemente izgradnje slike.
Izražajna sredstva grafike služe mi za postizanje istog cilja. U tehničkom pogledu služim se lazurnim vrijednostima boje. Prozračnost lazure, pored svoje materijalne draži, pruža mi i nameće mogućnost da u vanjskim pojavama plohe naznačim njezinu unutarnju strukturu. Preslikavanje u više slojeva boje stvara živost materije, te u svojim skalama gustoće stvara ritam plohe u dubinu.“
Ovoj se analizi nema što dodati, tek potvrditi autorovu sustavnost koju je pomno izgradio i predano joj se prepuštao.
Kada se iz današnje perspektive gledaju radovi Zvonka Poldrugača, oni postaju predstavnici jednog likovnog osjećanja u kojem se geometrija isprepliće s realnim motivima, a „škrtost“ boja proizlazi iz praktičnih razloga, tehnološke i ekonomične naravi dvobojnog grafičkog tiska u doba kada je puna boja offseta bila izniman luksuz, sve do sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Autor je namjerno uvodio tu suzdržanost grafike u slikarstvo, što je bila vrsta opozicije pop-artu i sitotiskarskim čistim bojama (Vaništa, Kantoci, Pal, Stančić itd.).Tek sedamdesetih godina likovna kritika prepoznavala je u Poldrugačevim slikama otuđenje, prenapučenost gradova i ekološki poremećaj nastao s galopirajućim potrošačkim društvom. Naslovi slika sugerirali su tu vrstu autorovog odnosa prema okolini i društvu: „Babilonska kula“, „Kompromis“, „Đungla“, „U procjepu“, „Nijemi dijalog“, „Verige“, „Apokalipsa“ „Termitis“ i slično.
Ova mala retrospektiva radova Zvonka Poldrugača, realizirana tek onim što je kćer Nina sačuvala ili posudil od znanaca, svojevrstan je poziv na dublje istraživanje opusa ovog zanimljivog autora, kojeg ne bi smijeli ispuštati iz vida osobito oni koji se bave umjetnošću nastalom u pedesetim i šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća.
