Krležin Gvozd postao je jedna od najzanimljivijih izložbenih prostora u Zagrebu.

Ali, ne Memorijalna zbirka Miroslava Krleže koja ne radi već nekoliko godina, nego Zbirka Dagmar Menegello na istoj adresi.

Iz svoje goleme kolekcije Dagmar Menegello vadi i izlaže tematske izložbe od Zagreba, Novog Sada, Sarajeva i Splita, a pozvana je i u Italiju. Radove iz svoje zbirke posuđuje i za mnoge skupne izložbe, osobito kada je riječ o radovima nastalim osamdesetih godina dvadesetog stoljeća.

Čini se da galerije i muzeji u to doba nisu puno marili za nove pojave poput „nove slike“ koja je nastala paralelno s bujicom mladih generacija umjetnica. Današnji mladi kustosi nisu mogli pratiti tu pojavu pa se događa da u svojim prikazima hrvatske umjetnosti osamdesetih godina preskaču mnoga tada izuzetno vrijedna i kvalitetna djela.

Za razliku od tromih muzejsko galerijskih postava Dagmar Menegello mijenja izložbe dinamikom kakvu si ne mogu priuštiti institucije ovisne o sporom birokratskom aparatu koji financira izložbe.

Kao neovisni galerist upravo provocira svojim ritmom izlaganja i izborom autora koji su sasvim zaboravljeni ili nepravedno zapostavljeni. Izlažući u svom raskošnom stanu i sam doživljaj slika i skuptura manjeg formata dobiva potpuno novu dimenziju. To nisu sterilne izložbe, već uzbudljive slike koje daju dojam bogatstva i poticaj publici da u svojim stanovima ne zaborave na slike koje će im stvarati ugođaj prema želji (što je odbio i napustio svojevrsni arhitektonski trend).

Najnoviju izložbu posvetila je Ivanu Lesiaku. Tu su još Ivan Malčić, Željko Hegedušić i Anja Ševčik te manje poznate velike fotoslike Željka Jermana. Međutim, Dagmar je naglasak stavila na Ivana Lesiaka smatrajući da je krajnje vrijeme da mu se organizira retrospektiva.

O Lesiaku je s Tonkom Maroevićem objavila monografiju, o kojoj smo ovdje pisali.

Ivan Lesiak je nesumnjivo provokativan umjetnik do srži, autentičnog i originalnog rukopisa. Erotiku prikazuje kao moćno sredstvo vladanja i pokoravanja. Falusi su mu simboli topovskog oružja a žene geografski teritorij osvajanja. Istodobno u svom snažnom, tipično kiparskom crtežu, i u svjetlom trajbanom limu, Lesiak postaje romantik. Njegov reljef leteći Ljubavnici velikog formata postavljen je kod klizališta na Šalati, a portreti zaljubljenih Mladenaca kod dvorane za vjenćanja na Volovčici, obje u Zagrebu.

Ima u njegovom radikalnom i beskompromisnom izrazu oporosti i crnog humora biafre, skupine kojoj je pripadao, i koja je na originalan način ironirirala i optuživala loše vođeni svijet. A onda bi 1988. zabilježio tušem svojim karakterističnim rukopisom sljedeće:“…..život u cjelini dobio je..snažno..luđačko mrtvački ritam, naročito u ponašanju omladine. I kada vidim… po ulicama ljubavnike kako ispoljavaju plemenite osjećaje, učini mi se…da život ide…i dobrim…starim tokovima. Možda ipak ima nade za ovaj nesretni svijet.“

Ivan Lesiak je neponovljivo izvoran hrvatski umjetnik kojem treba osigurati visoko mjesto u povijesti umjetnosti. Pitanje, hoće li se uskoro, možda MSU, prihvatiti organizacije njegove retrospektive?