Roditelji, nitko neće čuvati vašu djecu ako vi to sami nećete, piše Andrija Klarić.
U novoj epizodi emisije SLOBODNI razgovarao sam s Eugenom Garvinom i Janom Lunden o dvjema temama koje se na prvi pogled mogu činiti odvojenima, ali su u stvarnosti duboko povezane. Prva je način na koji se danas proizvode i šire medijski narativi na globalnoj razini. Druga je ono što se pod nazivima poput „modernog obrazovanja”, „zdravstvenog odgoja”, „inkluzije” i „održivog razvoja” uvodi djeci u škole. Što sam dublje ulazio u razgovor s gostima, to je postajalo jasnije da je riječ o istom obrascu: najprije se oblikuje narativ, a onda se taj narativ kroz medije, institucije, obrazovanje i tehnologiju spušta u svakodnevni život.
Mediji više ne prenose stvarnost, nego joj određuju tumačenje
U prvom dijelu emisije s Eugenom Garvinom otvorio sam temu koju godinama smatram jednom od ključnih: pitanje zašto veliki mediji danas tako često zvuče kao da čitaju isti tekst. Eugene je objasnio da mnoge redakcije ne proizvode vijesti samostalno, nego se oslanjaju na velike agencije i komentatorske mreže, a posebno je izdvojio Project Syndicate kao izvor koji ne prenosi samo informaciju, nego joj daje okvir, političko značenje i poželjno tumačenje. Drugim riječima, vijest je jedno, a narativ drugo. Upravo se u tom drugom prostoru, prostoru „objašnjavanja” i „kontekstualizacije”, prema njegovu tumačenju, oblikuje ono što će publika na kraju prihvatiti kao stvarnost.
Ono što je u razgovoru posebno važno jest tvrdnja da se takvi centri ne prikazuju kao politički akteri, nego kao neutralni posrednici znanja. Eugene upozorava da se iza tog privida neutralnosti krije vrlo jasan ideološki smjer. Project Syndicate je u emisiji prikazan kao platforma koja po njegovu mišljenju promovira tehnokratski i globalistički pogled na svijet: kapitalizam dionika, agendu klimatskih promjena, ciljeve održivog razvoja, pro-WHO narative i općenito politički okvir blizak transnacionalnim elitama. U emisiji smo prošli i financijere koje su gosti naveli, upravo zato da bi gledatelji sami razumjeli kako financiranje često nije fusnota, nego kompas.
Project Syndicate kao tvornica narativa
Eugene je Project Syndicate opisao kao jednu od najutjecajnijih organizacija u svijetu komentara i političkog tumačenja vijesti. U emisiji je istaknuo njihov doseg u desecima jezika i stotinama medija te objasnio kako se kroz takve mreže narativ prelijeva u nacionalne medije, pa ono što publika doživljava kao lokalno izvještavanje zapravo često dolazi iz unaprijed složenog globalnog okvira. Posebno je inzistirao na tome da se to ne vidi samo po pojedinim tekstovima, nego po obrascu: isti politički ton, isti neprijatelji, isti moralni vokabular, isti „prihvatljivi” zaključci.
U tom dijelu razgovora otvorili smo i širu temu: ako nekoliko velikih centara istodobno određuje što je „odgovorno”, „napredno”, „demokratski”, „znanstveno” ili „opasno”, onda publika više ne živi u pluralizmu informacija, nego u upravljanom rasponu dopuštenih interpretacija. To je, po meni, jedna od najvažnijih poruka cijele epizode. Problem nije samo u tome što mediji mogu lagati. Problem je i u tome što mogu prešutjeti, selektirati, naglasiti, umanjiti, emocionalno obojiti i sve to učiniti tako da prosječan gledatelj nikada ni ne primijeti gdje prestaje vijest, a počinje usmjeravanje. I tu se medij pretvara iz informativne službe u mehanizam oblikovanja svijesti.
Wikipedija, Google i umjetna inteligencija ne dolaze izvan sustava
Drugi važan sloj emisije odnosio se na pitanje koje danas zanima gotovo svakoga: može li se vjerovati umjetnoj inteligenciji ako se ona trenira na izvorima koji su već ideološki filtrirani? Eugene je upozorio da problem više nije samo u televiziji, portalima i tiskanim medijima, nego i u digitalnim alatima koje ljudi svakodnevno koriste kao prečac do znanja. U razgovoru je naglasio ulogu Wikipedije i njezine povezanosti s tražilicama i AI sustavima, tvrdeći da se pristranost iz jedne sfere sada širi i u algoritamsku sferu.
U emisiji smo prošli i primjer u kojem je, prema Eugeneovu prikazu, jedan AI alat odbio generirati odgovor oko pojma „kulturni marksizam” jer ga je unaprijed tretirao kao teoriju zavjere i potencijalno obmanjujući ili mrzilački termin. Poanta tog primjera nije bila samo u toj jednoj riječi, nego u nečemu mnogo širem: ako sustav unaprijed označi određene teme kao nedopuštene, opasne ili intelektualno diskvalificirane, tada se rasprava gasi prije nego što je uopće počela. U tom smislu, algoritam postaje novi urednik, a neutralnost se pretvara u mit digitalnog doba.
Zato je u emisiji posebno spomenut i Larry Sanger, jedan od suosnivača Wikipedije, koji je prema Eugeneovim riječima i sam upozoravao na duboku pristranost današnje Wikipedije. Ako platforma koja se desetljećima predstavlja kao otvorena enciklopedija zapravo reproducira jedan dominantni ideološki filter, a Google i AI alati potom taj isti filter koriste kao izvor, tada korisnik više ne istražuje svijet, nego kruži unutar već pripremljenog hodnika mišljenja. To je možda tehnološki sofisticirano, ali intelektualno gledano prilično nalikuje staroj propagandi u novom pakiranju.
Kako se obraniti od pristranosti: više izvora, više provjere, manje vjere u prvu ponuđenu rečenicu
U tom dijelu razgovora došli smo i do praktičnog pitanja: što čovjek danas uopće može učiniti ako ne želi biti pasivni primatelj tuđeg narativa? Eugene je savjetovao da se iste teme provjeravaju kroz više AI alata i, još važnije, kroz izvorne dokumente i originalne izvore. Spomenuo je i Ground News kao alat koji korisniku može pokazati kako istu vijest prikazuju lijevi, centristički i desni izvori, uključujući tzv. slijepe točke — ono što jedna strana sustavno vidi, a druga sustavno ignorira. To mi je važan moment emisije, jer ne ostajemo samo na kritici. Pokazujemo i kako se intelektualna obrana danas mora graditi svjesno, disciplinirano i bez naivnosti.
Jer stvar je zapravo vrlo jednostavna: ako se oslonimo samo na prvi rezultat, prvi sažetak, prvi „AI answer”, prvi televizijski kadar ili prvi medijski naslov, onda smo u pravilu već prepustili nekome drugome da misli umjesto nas. A gdje drugi misle umjesto naroda, ondje demokracija obično završava kao dekoracija. To je stara politička istina; samo su kulise postale digitalnije.
Drugi dio emisije: iz medijskog narativa ulazimo u učionicu
Nakon razgovora o medijima, s Janom Lunden otvorio sam drugi dio emisije, koji je po meni jednako važan, možda i važniji, jer se tiče djece. Jana je nastavila temu koju sam u prethodnoj epizodi otvorio na primjeru Novog Zelanda, a sada je pokazala što se, prema njezinim riječima, događa u Irskoj. Njezina temeljna teza jest da ono što se danas predstavlja kao zdravstveni, seksualni, građanski ili održivi odgoj nije neutralno obrazovanje, nego ideološko preoblikovanje djece od najranije dobi.
Jana je objasnila da sa suradnicima kroz Natural Women’s Council obilazi Irsku, održava seminare i roditeljima pokazuje konkretne sadržaje iz školskih programa, udžbenika i preporučenih materijala. To je važan detalj jer se cijela njezina prezentacija ne temelji na apstraktnim dojmovima, nego na primjerima koje, kako tvrdi, roditelji mogu sami provjeriti. Njezin argument glasi: problem nije samo u nekoj jednoj knjizi ili jednoj lekciji, nego u cijelom obrascu koji se provlači kroz različite predmete, razrede i institucionalne politike.
WHO standardi, rodni identitet i seksualni sadržaji za djecu
Jedan od prvih dokumenata na koje se Jana pozvala bili su WHO standardi seksualnosti, za koje tvrdi da su postali podloga mnogim školskim pristupima seksualnom odgoju. U emisiji je istaknula da se u tim okvirima djecu od najranije dobi uvodi u teme dodirivanja tijela radi užitka, svijesti o rodnom identitetu i razlikovanja roda od biološkog spola. Njezina je tvrdnja da se djeci time vrlo rano usađuje ideja da spol nije biološka danost nego promjenjiv društveni konstrukt.
Nakon toga je prešla na sadržaje za stariju djecu, posebno za dob oko 12 godina, gdje je pokazivala definicije seksualne aktivnosti koje, prema njezinim riječima, obuhvaćaju vrlo širok raspon seksualnih praksi. Taj dio razgovora bio je posebno težak jer je otvorio pitanje granice između edukacije i seksualizacije. Jana tvrdi da to više nije poučavanje o biologiji, odgovornosti i zaštiti, nego uvođenje djece u eksplicitan seksualni sadržaj za koji smatra da mu nije mjesto ni u učionici ni u dječjoj dobi.
Knjige, aplikacije, hormoni i ono što Jana naziva institucionaliziranim groomingom
Jedan od najupečatljivijih dijelova emisije bio je onaj u kojem je Jana govorila o knjizi This Book Is Gay, koja je, prema njezinim riječima, dostupna djeci od 12 godina u irskim školama i knjižnicama. U emisiji je navela da knjiga sadrži vrlo eksplicitan seksualni sadržaj, uključujući naputke i reference na seksualne aplikacije poput Grindra, što ona vidi kao ozbiljan prijelaz granice između obrazovanja i onoga što naziva groomingom.
Jednako alarmantnim smatra i materijale koji djecu upoznaju s hormonima, blokatorima puberteta i načinima njihove primjene. U tom kontekstu spomenula je i iskustvo s Trinity Collegeom te grupom Trans Harm Reduction, tvrdeći da su studentima bili dostupni injekcijski pribori bez znanja roditelja. Bilo da se netko složi ili ne složi sa svim njezinim zaključcima, ne može se poreći da je pitanje medicinskih intervencija nad mladima jedno od najozbiljnijih pitanja našeg vremena. A kada ono uđe u školski i kulturni prostor prije nego što je javna rasprava pošteno završena, tada više ne govorimo o obrazovanju, nego o ideološkom pritisku s medicinskim posljedicama.
Indoktrinacija kroz engleski, građanski odgoj i klimatski aktivizam
Jana nije ostala samo na seksualnom odgoju. Pokazala je kako se, prema njezinu tumačenju, iste ideološke poruke uvode i kroz druge predmete. Posebno je istaknula udžbenik engleskog Louder Than Words, u kojem vidi primjer društvene tranzicije djece kroz jezik zamjenica, promociju nebinarnosti i sponzorirane sadržaje povezane s transaktivističkim organizacijama. Time je otvorila važnu temu: ideologija više ne dolazi samo kroz zaseban predmet, nego kroz jezik, književnost, svakodnevnu školsku kulturu i emocionalni pritisak da se svako neslaganje proglasi nasiljem.
Odmah zatim prešla je na klimatske teme. U emisiji je pokazivala primjere u kojima se djecu kroz udžbenike uvodi u ideju „klimatske krize”, aktivizma, Gretu Thunberg i ulogu djeteta kao pokretača društvene promjene. Jana tvrdi da se djecu time ne uči kritičkom promišljanju, nego emocionalnoj mobilizaciji. Umjesto da uče kako analizirati podatke, uspoređivati argumente i razlikovati znanost od politike, uče ih da se moraju „uključiti”, „pobuniti”, „biti aktivisti”. Drugim riječima, iz škole se sve više izbacuje formiranje uma, a ubacuje formiranje poželjnog političkog karaktera.
BLM, rasizam, LGBTQI+ i stvaranje identitetske svijesti kod djece
U sljedećem dijelu razgovora Jana je govorila o sadržajima vezanima uz Black Lives Matter, rasizam, „bijelu privilegiju”, LGBTQI+ simboliku i razne manjinske identitete. Prema njezinu prikazu, djecu se kroz takve sadržaje ne poučava samo o društvu, nego ih se uvodi u matricu tlačitelja i potlačenih. Njezina je teza da djeca prirodno ne razmišljaju u tim kategorijama, nego ih škola upravo tim jezikom uči da sebe i druge promatraju kroz prizmu trajne identitetske napetosti.
Meni je taj dio važan jer pokazuje nešto šire od same jedne političke teme. Kada školu pretvorite u mjesto gdje djeca rano uče da svijet nije zajednica nego popis sukobljenih identiteta, tada ne gradite građane nego aktiviste. A aktivist bez znanja često je samo megafon tuđe ideologije s uredno ispunjenim dnevnikom.
SDG-ovi, održivi razvoj i odgoj za budući digitalni poredak
Jedan od najzanimljivijih dijelova Janine prezentacije odnosio se na Ciljeve održivog razvoja Ujedinjenih naroda. Ona tvrdi da se oni djeci predstavljaju kao niz neupitno plemenitih ciljeva — borba protiv siromaštva, kvaliteta obrazovanja, ravnopravnost, održivost — ali da se ispod te lijepe površine krije čitav svjetonazor koji djecu priprema za prihvaćanje budućeg tehnokratskog poretka. U emisiji je posebno povezala SDG-ove s idejom pametnih gradova, električnih vozila, pametnih brojila i društva u kojem se sloboda sve više zamjenjuje upravljanom održivošću.
Ovdje je važno razumjeti poantu njihove kritike: nije spor samo oko ekologije, nego oko političke upotrebe ekologije. Kada djecu uvjerite da je spas planeta vrhovna moralna obveza, tada se pod tim kišobranom može prodati gotovo svaka mjera. Tko se usudi prigovoriti, lako biva proglašen protivnikom budućnosti, znanosti ili dobra. To je, priznajem, elegantan oblik moralne ucjene. Nije nov, ali je u zelenom ruhu postao vrlo učinkovit.
Bi Cinealta, queer teorija i medicinski aspekt rodne ideologije
Jana je zatim govorila o programu Bi Cinealta, irskoj politici protiv vršnjačkog nasilja, za koju tvrdi da u praksi uvodi rodnu ideologiju već od najranijeg školskog uzrasta. Po njezinu tumačenju, djecu se kroz jezik „ljubaznosti” i „nenasilja” uči prihvaćati određeni pogled na rod i identitet, pri čemu se svako ozbiljnije propitivanje lako može prikazati kao netrpeljivost. To je važan obrazac našeg vremena: ono što se ne može uvesti otvoreno, uvodi se pod moralno neodoljivim sloganima. Tko bi bio protiv ljubaznosti? Tko bi bio protiv sigurnosti? Tko bi bio protiv uključivosti? A upravo se pod tim riječima često prevoze ideološki tereti koje roditelji nikada nisu odobrili.
U tom kontekstu Jana je spomenula i queer teoriju, a zatim i Cass izvješće te preporuke HHS-a, ističući da ti dokumenti, prema njezinu tumačenju, upozoravaju na slabu kvalitetu dokaza za medicinske intervencije poput blokatora puberteta, hormona i operacija kod mladih. U emisiji je zato postavila vrlo ozbiljno pitanje: ako školski sustav gura ideje koje se mogu preliti u neprovjerene i nepovratne medicinske zahvate, tko će snositi odgovornost kada se pojave posljedice? To nije više kulturna rasprava. To je pitanje prava, medicine, etike i odgovornosti prema djeci.
Belong To, Stand Up Week i ulazak aktivističkih organizacija u škole
U nastavku je Jana upozorila na udrugu Belong To, za koju tvrdi da ima velik utjecaj na irske škole, školske politike i kurikulume. Spomenula je i Stand Up Week, tjedan aktivnosti tijekom kojeg se, prema njezinu prikazu, učenike potiče na prihvaćanje zamjenica, coming out i jezik povezan s transaktivizmom, uključujući pojmove poput „deadnaminga” i raznih kirurških zahvata. Poanta tog dijela nije bila samo u jednoj organizaciji, nego u obrascu po kojem aktivističke skupine ulaze u škole ne kao vanjski gosti, nego kao suoblikovatelji kulture i nastavnog okvira.
Globalno građanstvo umjesto nacionalnog, pedagogija umjesto znanja
Pred kraj tog dijela epizode Jana je govorila o obrazovanju za globalno građanstvo, o UNESCO-vu jeziku i o pedagoškim pristupima koje povezuje s Paolom Freireom i kritičkom pedagogijom. Prema njezinu tumačenju, cilj više nije prenijeti djeci znanje, nego ih oblikovati u društvene aktere određene ideološke orijentacije: globalne građane, aktiviste, borce za društvenu pravdu. Zato je spomenula i konkretne priručnike i kurikularne dokumente, uključujući elemente „kritičke pismenosti” u završnim školskim ispitima. U njezinu čitanju, obrazovanje se tako pretvara u projekt društvene transformacije.
Meni je u tom dijelu ostalo jedno jednostavno pitanje: kada škola prestane biti mjesto na kojem dijete uči čitati, misliti, računati i razumjeti svijet, a postane mjesto na kojem ga se usmjerava da zauzme propisani moralni i politički položaj, možemo li to još pošteno zvati školom? Ili je to samo pristojniji naziv za ideološku radionicu?
Što roditelji mogu učiniti
Pred završetak emisije Jana je pokušala razgovor vratiti iz mraka u djelovanje. Govorila je o vodiču Connected, o tisućama letaka koje su dijelili diljem Irske i o tome kako roditeljima nastoje dati konkretne stranice, konkretne knjige i konkretne primjere, upravo zato što je mnogim ljudima teško povjerovati što se sve nalazi u materijalima za djecu. Istaknula je da se javna klima, prema njezinu iskustvu, mijenja i da su roditelji spremniji slušati nego prije nekoliko godina.
Njezina završna poruka roditeljima bila je vrlo jasna: uzeti dječje udžbenike u ruke, pregledati i tiskane i digitalne materijale, razgovarati s učiteljima i ravnateljima ako se naiđe na sadržaj koji je u suprotnosti s obiteljskim vrijednostima, biologijom, zdravim razumom ili zaštitom djece, te razgovarati s drugim roditeljima jer većina jednostavno nema vremena sama sve pratiti. Dodala je i svoj poziv da svatko vodi pet razgovora dnevno, kako bi se informacije širile od čovjeka do čovjeka.
Zašto je ova epizoda važna i za Hrvatsku
Na samom kraju emisije sažeo sam zašto smatram da su obje teme — i mediji i škola — zapravo dio iste borbe. Rekao sam da nam ova epizoda pokazuje kako mainstream mediji, umjesto da budu informativne službe, sve češće djeluju kao propagandni aparati i PR-agencije koje ne prenose stvarnost nego je tumače za nas. Isto tako, podsjetio sam da se rasprava o tzv. zdravstvenom odgoju i srodnim programima ne tiče samo Irske ili Novog Zelanda. Prema onome što sam rekao u emisiji, u Hrvatskoj se već vide slični smjerovi, uključujući pilot-projekte i sadržaje koji su donekle ublaženi, ali nisu nestali. Zato je odgovornost roditelja, po mom mišljenju, veća nego ikad.
Jer ako prepustimo drugima da djeci definiraju istinu, moral, identitet, tijelo, jezik i budućnost, onda više ne govorimo o odgoju nego o predaji. A odgoj koji se preda državi, institucijama i aktivističkim mrežama rijetko se roditeljima vrati neokrznut.
Zaključak
Ova epizoda nije bila samo razgovor o medijima. Nije bila samo razgovor o školama. Bila je razgovor o tome kako se oblikuje čovjek 21. stoljeća: što će misliti, čega će se bojati, kome će vjerovati i koje će istine smjeti izgovoriti bez kazne. Zato sam i otvorio obje teme zajedno. Jer mediji najprije stvore poželjni narativ, a škola ga onda usađuje novoj generaciji kao nešto sasvim prirodno.
Zato smatram da je krajnje vrijeme da ljudi prestanu pasivno konzumirati gotove interpretacije i počnu ponovno raditi ono što su slobodni ljudi oduvijek morali raditi: provjeravati, uspoređivati, misliti i štititi svoju djecu.
Cijela emisija je ovdje:
Izvor
