Spolna tranzicija označava prijevaru, zlostavljanje i multimilijardersku industriju, piše Andrija Klarić
Jeff Evely u ovom isječku govori o jednoj od najtežih tvrdnji iz cijelog razgovora: da se iza sustava spolne tranzicije ne nalazi samo medicina, nego i ideologija, pritisak institucija i golemi financijski interes.
Poziva se na dugoročne studije o osobama koje su prošle operacije promjene spola i tvrdi da se ozbiljni problemi često pojavljuju tek godinama kasnije — kada kamere odu, kampanje završe, a posljedice ostanu na tijelu i psihi čovjeka.
Posebno upozorava na poruku koju, prema njegovim riječima, roditelji često čuju od sustava:
“Ako ne podržite tranziciju, vaše dijete će se ubiti.”
To je najmoćnija moguća emocionalna ucjena.
Jer kada roditelju kažete da će izgubiti dijete ako postavi pitanje, tada više ne vodite medicinski razgovor.
Tada gasite raspravu.
Tada roditelja pretvarate u neprijatelja.
Tada svaku sumnju proglašavate opasnošću.
Jeff tvrdi da mnoga djeca s vremenom odustanu od rodne disforije, da dio njih kasnije jednostavno živi kao homoseksualne osobe, i da im često treba vrijeme, obitelj, psihološka podrška i zaštita — a ne nepovratni medicinski put.
U razgovoru otvara i pitanje novca.
Prema njegovim riječima, spolna tranzicija je u Sjedinjenim Državama multimilijardska industrija. Farmaceutske kompanije, blokatori puberteta, hormoni, operacije, doživotna medicinska skrb — sve to nije samo “briga”, nego i tržište.
A kada se ideologija, medicina i novac spoje u isti sustav, javnost ima pravo postaviti pitanje koje se u pristojnom društvu najviše izbjegava:
Tko ovdje doista štiti djecu — a tko štiti industriju?
Jeff se poziva i na WPATH files te tvrdi da su pojedini ljudi unutar sustava znali za moguće posljedice poput gubitka seksualne funkcije, ali su se umjesto za zaustavljanje takvih postupaka odlučili za — savjetovanje nakon štete.
To je kao da nekoga gurnete s litice, pa mu na dnu ponudite brošuru o sigurnom padu.
Ovo nije poziv na mržnju prema bilo kome.
Ovo je poziv na odgovornost.
Ako se nad djecom i mladima provode postupci koji mogu imati trajne posljedice, onda roditelji, liječnici, novinari i javnost imaju pravo pitati:
Gdje su dokazi?
Gdje su dugoročni podaci?
Gdje je informirani pristanak?
Gdje je odgovornost onih koji guraju djecu prema nepovratnim odlukama?
Ako se ta pitanja više ne smiju postavljati, onda problem nije u pitanjima.
Problem je u sustavu koji se boji odgovora.
