Vijeće Europe utire put kažnjavanju propitivanja rodnog identiteta.
Planirana “zabrana preobraćenja” Vijeća Europe nije zaštita djece – to je instrument za discipliniranje građana.
Vijeće Europe je na rubu usvajanja rezolucije službeno usmjerene na zaštitu od takozvanih “praksa preobraćenja”. Međutim, svatko tko pročita tekst i ozbiljno shvati njegov politički poticaj brzo shvaća da se ovdje prvenstveno ne radi o zaštiti od prisile ili nasilja već o kontroli legitimne slobode izražavanja. To je daljnji korak prema sustavu u kojem se odstupanje od propisane ideologije više ne raspravlja, već se sankcionira.
Ključna točka leži u proširenju definicije. Prakse konverzije više se ne opisuju isključivo kao prisilne mjere ili terapije za promjenu seksualne orijentacije, već sada obuhvaćaju i svaku radnju ili stav usmjeren na nepotvrđivanje samoproglašenog “rodnog identiteta” ili “rodnog izražavanja “. To prelazi granicu: razlika između zlostavljanja i mišljenja više nije jasno definirana.
Što to znači u praksi je očito. Svatko tko odbija prihvatiti subjektivni samoopis o vlastitom spolu kao nepovredivu istinu od sada će djelovati u sivoj pravnoj zoni. Ne zato što koristi nasilje, ne zato što nekoga prisiljava ili prijeti – već jednostavno zato što je ne potvrđuje. Istina se više ne opisuje, već politički definira.
Struktura je posebno podmukla jer se ne nameće izravno kaznenom pravu. Umjesto toga, stvara klimu neizvjesnosti. Rezolucije Vijeća Europe formalno nisu obvezujuće, ali u praksi funkcioniraju poput prethodnog zakonodavstva. Služe kao moralna i pravna referentna točka za sudove, uprave i aktiviste. Oni koji su kasnije sankcionirani mogu čuti: ” To je u skladu s europskim standardima.”
Pogođeni nisu “ekstremisti”, već sasvim obični ljudi:
roditelji koji žele dati svom djetetu vremena za razmišljanje;
učitelji koji objašnjavaju biološke principe;
liječnici i terapeuti koji ne potvrđuju odmah;
zaposlenici koji ne žele prilagoditi svoj jezik.
Nitko od njih neće morati biti osuđen da bi bio ušutkan u budućnosti. Sama prijetnja je dovoljna. Upozorenja, disciplinski postupci, ukidanje financiranja, kleveta – sve to funkcionira bez zatvorske kazne. Upravo je to moderna učinkovitost ovog pristupa.
U rezoluciji se namjerno koriste nejasni pojmovi. “Nepotvrđivanje”, “suzbijanje”, “štetna praksa” – to nisu pravno jasne kategorije, već politički fraze. Mogu se široko tumačiti ovisno o prevladavajućem duhu vremena. Ono što se danas smatra “osjetljivim” sutra se može smatrati “nametljivim”. Predvidljivost u vladavini prava ne izgleda tako.
Pravi skandal nije u tome što bi štetne prisilne mjere trebalo zabraniti – to je već stvar konsenzusa. Skandal je u tome što država počinje zahtijevati unutarnji pristanak. Više nije dovoljno jednostavno ostaviti nekoga na miru. Potrebna je aktivna afirmacija. Svatko tko odbija proglašava se problemom.
To temeljno mijenja odnos između građana i vlasti. Građani više nisu nositelji vlastitih uvjerenja, već potencijalni disidenti čiji se jezik, stavovi i odgoj moraju nadzirati. Sloboda se ne ukida otvoreno, već se stavlja pod rezervat: Možete reći što god želite – sve dok je to kompatibilno s ideologijom.
Činjenica da se sve ovo događa pod oznakom “ljudskih prava” ne čini to manje štetnim, već opasnijim. Ljudska prava su nekoć bila štit od državnih zloupotreba. Sada se sve više koriste kao alat za provođenje političkih istina.
Tko god misli da je ovo samo marginalno pitanje, griješi. Radi se o načelu:
Treba li građanima dopustiti drugačiji pogled na stvarnost – ili ne?
Rezolucija Vijeća Europe postavlja jasan smjer u tom pogledu. A to nije sloboda.
