Hrvatski mainstream mediji nemaju srama, čak ni kada izvještavaju o tragedijama, piše Andrija Klarić.
Analiza izvještavanja o ubojstvu Charlia Kirka i prijetnjama Miljenku Jergoviću jasno objašnjava zašto je ovakav naslov.
Sažetak teze
Na istim portalima, u kratkom vremenu i na dvama slučajevima različite težine (ubojstvo u SAD-u vs. prijetnje grafitom u Zagrebu), vidi se stabilan obrazac:
kad je žrtva konzervativno označena, mediji dominanto naglašavaju politiku i etikete, a osuda čina ostaje pretežno implicitna; 2) kad je meta domaći liberalni intelektualac, osuda je eksplicitna, jezik je moralno jasan, a ljudska dimenzija naglašena. To je dvostruki standard.
U nastavku su hladno pobrojani primjeri i izvodi, sa izvorima.
Kako su pisali o ubojstvu Charlieja Kirka
Etiketiranje i političko kadriranje ispred čovjeka.
Index odmah kadrira Kirka kao „Trumpovog saveznika”, „konzervativnog influencera”; naslov je „Trumpov saveznik ubijen u atentatu“, bez obiteljske dimenzije ili osobnog profila izvan politike. Drugi tekst: „Ubijen najpoznatiji desničarski aktivist. Trump se obratio…“ — opet etiketa u prvom planu.
Telegram ide i dalje: „Glasnik trumpizma i ekstremističkih ideja… Tko je bio Charlie Kirk?“ — vrijednosni sud o idejama ugradi se u sam naslov.
Dnevnik.hr: „Atentat na Trumpovog saveznika: Charlie Kirk je mrtav“; opis napada, „povišen položaj”, ali bez personalne note.
Jutarnji: „Amerika je u šoku zbog atentata…“ i „Atentat u SAD-u…“; naglasak na „desničarski aktivist”, potvrde snimaka, tijek istrage.
Večernji: „Atentat u Americi: upucan… moćni desničarski aktivist i saveznik Trumpa“ — etiketa „moćni desničarski aktivist” jasno okviruje percepciju.
24sata: „Tko je propucani Trumpov saveznik…“ i galerije „mjesto strave”; opet politika i senzacionalni opis scene, ne osobni profil.
RTL/Net.hr: „Tko je bio Charlie Kirk? Trumpov saveznik i jedan od najpoznatijih konzervativnih influensera“ — čista ideološka identifikacija.
Slobodna Dalmacija dodaje ponešto osobnog (supruga, objava prije atentata), ali i dalje prevladava političko kadriranje („Amerika u šoku…“; „konzervativni influencer”).
Novi list: „Tko je bio ubijeni Charlie Kirk? Desničarski influencer…“; biografski profil, ali dominantno politički.
tportal: fokus na reakcije političara koji osuđuju „gnusni atentat” i izražavaju sućut obitelji — ali kao citate, ne kao urednički glas.
Je li čin eksplicitno osuđen od samih redakcija?
U većini tekstova ne: prisutne su riječi „ubijen”, „atentat”, „šok”, što jest implicitna osuda, ali eksplicitni moralni sud (npr. „gnusan, nedopustiv čin političkog nasilja”) uglavnom dolazi u citatima aktera, ne kao jasan stav redakcije. Primjeri tportala i Jutarnjeg prenose osude američkih političara, ali urednička rečenica koja normativno zatvori priču izostaje.
Ljudska dimenzija?
Fragmentarno. Slobodna i Večernji spominju suprugu/djecu, ali to su iznimke; ukupni dojam ostaje: politika ispred čovjeka.
Kako su pisali o prijetnjama Miljenku Jergoviću
Jezik je eksplicitno osuđujući, s jasnom moralnom linijom.
Jutarnji: „Pogledajte kako su Zagrepčani prešarali jezivi grafit…“; drugi tekst: „Banski dvori osudili prijetnje…“ — u oba slučaja terminologija je otvoreno normativna („jezivi”, „prijetnje”), a prenošenje institucionalnih osuda jasno naglašeno.
N1: „Jezivu poruku… zamijenila srca“ — pridjev u naslovu je izravna urednička kvalifikacija.
Telegram: „Nova jeziva prijetnja…“ i posebna vijest o HND-u koji „osudjuje zastrašujuće prijetnje” — kombinacija uredničkog jezika i institucionalne osude.
Slobodna Dalmacija: prvo informira o samoj prijetnji (Jergovićeva izjava da je „očita i nedvosmislena”), zatim prenosi osudu HND-a. Urednički jezik opet koristi „jezivi grafit”.
Dnevnik.hr: „Novi jezivi grafit osvanuo u Zagrebu…“; zasebno vijest: HND osudio prijetnje.
Index: serija informativnih komada s terminom „prijeteći grafit”, uključivo praćenje prebojavanja; jedan tekst propituje narativ (PR-hipoteze), ali ne relativizira da je riječ o prijetnji.
Ljudska dimenzija?
Prisutna i naglašena: adresa, fasada, reakcija građana „srcima”, obraćanja institucija — sve gradi empatijski okvir i jasno moralno ozračje.
Dvostruki standard: gdje je granica?
Selektivna empatija.
Kirk je dominantno „desničarski/Trumpov saveznik” (etiketa → ideologija), Jergović je „pisac/književnik” (zvanje → čovjek). Kod Kirka osobni život tek sporadično ulazi u kadar; kod Jergovića se čak vizualizira podrška (srca), a osude institucija su urednički pojačane.
Implicitna vs. eksplicitna osuda.
Ubojstvo (objektivno teži čin) dobiva pretežno implicitnu osudu (deskripcija „atentat/ubijen”), a prijetnje grafitom dobivaju eksplicitnu osudu („jezivo”, „zastrašujuće”, „oštro osudili”). To je asimetrija koju nije moguće previdjeti.
Urednička funkcija vs. citati.
Kod Kirka, snažne moralne kvalifikacije najviše dolaze u citatima političara (npr. „gnusni atentat”, „nema mjesta nasilju”), dok urednički tekst ostaje hladan. Kod Jergovića, sam naslov redakcije nosi moralnu kvalifikaciju („jeziva poruka/prijetnja”).
Propagandna matrica bez naredbenog lista.
Ne tvrdim da urednici primaju naputke; nije ni potrebno. Dovoljno je stabilno vrijednosno polje u redakcijama: konzervativno označene mete = politika u prvom planu, etiketa, distanca; liberalno-intelektualne mete = čovjek u prvom planu, jasna moralna osuda, solidariziranje.
Primjeri u naslovima i ledeovima gore to pokazuju, bez iznimke u većini portala na uzorku.
Zašto je ovo problem (i kako izgleda „bez srama”)
Normativna inverzija: Ubojstvo bi trebalo uvijek biti eksplicitno moralno osuđeno, dok prijetnja grafitom može biti nižeg ranga eksplicitnosti (iako je također za osudu). Naš medijski uzorak demonstrira suprotno.
Humanizacija po ideološkom ključu: Kirk je rijetko „otac, suprug” (iznimke postoje), dok je Jergović od početka tretiran kao konkretna osoba i simbol slobode izražavanja. To je izbor redakcija, ne neminovnost.
Jezik kao alat propagande: riječi „moćni desničarski aktivist”, „ekstremističke ideje” vs. „jeziva prijetnja”, „oštro osudili” – nisu simetrične kategorije; one uče publiku koga treba osjećajno amortizirati, a koga promatrati hladno.
Rezultat je ono što naslov tvrdi: ideološka preferencija ispred čovjeka. Ne zato što netko šalje naputke, nego zato što uređivačke kulture u praksi repliciraju vlastiti svjetonazor na terenu tragedija.
Zaključak (bez ukrasa)
Na ovim dvama slučajevima vidimo isti mehanizam: kad je žrtva politički „njihova“, mediji humaniziraju i osuđuju; kad je politički „tuđa“, mediji etiketiraju i hladno registriraju. To nije profesionalni standard nego propagandna sklonost. Ako novinarstvo išta duguje javnosti, onda je to jednaka moralna mjera za sve žrtve. Ovdje je nije bilo. Dovoljno primjera je gore — crno na bijelo.
(Primjeri: Index, Telegram, Dnevnik.hr, Jutarnji, Večernji, 24sata, RTL/Net.hr, Slobodna Dalmacija, Novi list — za Kirka; Jutarnji, N1, Telegram, Slobodna, Dnevnik.hr, Index — za Jergovića.)
Koje je vaše mišljenje? Molim budite pristojni i ne koristite vulgaran vokabular kao što sada vidimo da koriste njihovi istomišljenici.
