- Andrija Mario Golubić
- Arhiva portala Epoha, Pixabay
Nisam novinar, nisam akademik, običan sam građanin. Iznijet ću svoje mišljenje u vezi slobode medija u Hrvatskoj, a možda i globalno. Sloboda medija je kad novinar piše, pita slobodno, kad je objektivan. Novinar je dužan građanstvu i javnosti predstaviti obje strane priče pa je na javnosti odluka na koju stranu će prijeći. Novinar je tu nepristran. To je odlika dobrog novinara koji dobro radi svoj posao.
Mogli bismo reći da je sloboda medija u Hrvatskoj postojala otprilike do 2020. godine. Gledajući na slobodu medija iz današnje perspektive, mogli bismo reći da danas sloboda medija više uopće ne postoji.
U mainstreamu su plaćeni mediji, a oni alternativni su praktički gurnuti u ilegalu, što je krajnje nekorektno. Novinar je novinar bez obzira za koji medij radi. U današnje vrijeme novinare dijelimo na mainstream novinare i na alternativne novinare. Po mom skromnom mišljenju mainstream mediji nemaju nikakvu slobodu. Oni objavljuju, izvještavaju i rade kako im se kaže.
Ako nekome od njih slučajno izleti nešto što nije smio reći, odmah se šalje demanti, a novinara udaljava s glavnih vijesti. Takvog novinara ćete vidjeti da izvještava o tzv. “magazinskim vijestima”, o fešti u Gudovcu, o Đakovačkim vezovima, o sajmu u Benkovcu..itd. Zašto? Zbog toga jer na tim vijestima neće moći reći svoj komentar o nečem bitnom.
Zašto mainstream mediji tako rade? Zbog toga jer su izdašno plaćeni. Treba samo pogledati hijerarhiju u određenom mediju. Novinar-voditelj-urednik-vlasnik. Treba samo pratiti trag novca i otkud dolaze novci, od kojih fondacija, vlada, organizacija, korporacija, jer iskreno – sve se svodi na marketinšku propagandu onih koji sve to plaćaju.
Promjenu stava mainstream medija sam najbolje uočio tijekom pandemije Covida. Naime, kad je u ožujku 2020. godine počela pandemija pa sve do rujna iste godine mainstream mediji i novinari su ismijavali mjere koje je uvodio Stožer, a neki su čak komentirali da je to ‘van zdravog razuma’.
Nakon rujna, a pogotovo dolaskom cjepiva, promijenili su mišljenje za 180°. Odjednom su svi oni koji su se protivili mjerama, pa i samom cjepivu koje je po svim medicinskim protokolima prebrzo napravljeno, postali bio-teroristi, teoretičari zavjera, antivaxeri, ravno-zemljaši.
Novinari velikih i moćnih medija odjednom su počeli lobirati za cjepivo, za mjere i veličati sve one ljude, poglavito slave osobe koje su bile uključene u taj propagandni program. To mi govori da je za spomenutu promjenu mišljenja sigurno došla tzv. “naredba s vrha”.
Druga strana bila je isključena, diskreditirana, nazivana svim mogućim pogrdnim riječima, čak je jedan novinar na glavu stavio aluminijsku foliju kad je govorio o stavovima druge strane.
Sve dok nije preminuo jedan njihov novinar, onda su tražili pravdu, ostavke, postavljali pitanja – zašto je preminuo? A umro je zbog pogrešnog protokola kao i tisuće građana prije njega. Tada su novinari u tih tjedan dana zagovarali iste stavove kao i na Festivalu slobode gdje su se okupili građani protiv mjera Stožera i cijepljenja, oni koji su do tada bili u mainstream medijima prozivani psihopatima, teroristima i tome slično. Upravo s tog Festivala slobode u mainstream medijima nije izašla niti jedna poruka, niti jedan odgovor na mnoga pitanja. Svi mediji su pisali o izmišljenom šamaru koji je navodno dobio novinar RTL-a (nedavno je prešao na Novu Tv). Novinari su se zbog toga digli na zadnje noge, osuđivali napad kojeg nije ni bilo. Zašto? Da bi umanjili sve ono što je bilo izrečeno na prosvjedu, tj. da ne dođe do građana koji samo prate mainstream medije.
Kad sam godinu dana poslije preko Facebooka pitao RTL novinara BM “Da li su ulovili i procesuirali napadača na vašeg kolegu?” Odgovor nisam dobio, jer me u tom trenutku dotični novinar blokirao. Dakle pogodio sam ga tamo gdje boli, u njegovu savjest ako ju uopće ima.
Do danas u mainstream medijima možete vidjeti monopol samo jedne strane, samo jedno mišljenje. Tema naravno ima mnogo. Digitalizacija, klimatske promjene, digitalna valuta, ratovi, globalizam…itd. Sve te teme prikazane su u najboljem svjetlu, bez iti jedne mane. Loše strane svih tih procesa se u pravilu cenzuriraju, šikaniraju, daju se objašnjenja kao da smo svi mi stari dvije godine.
Evo npr. nekih pitanja kojih se trenutno mogu sjetiti, a od strane mainstream medija na njih nema odgovora:
- Koji su stvarni uzroci velikog broja iznenadnih smrti kod mladih, sportaša?
- Zašto se ne objavi tko je ispalio dron koji je pao na Zagreb?
- Što je točno pisalo u poruci onog nesretnog branitelja koji se zapalio na Markovu trgu?
- Da li je sankcionirana liječnica koja je širila tračeve o tom branitelju?
- Koje su loše strane uvođenja digitalne valute?
- Zašto moramo slušati Bruxelles u vezi svega što im padne na pamet?……itd.
Mogao bih postaviti još mnogo pitanja, ali ovdje ću stati. Znam odgovore na mnoga od tih pitanja, ali te odgovore nisam dobio od mainstreama, nego od alternativnih medija.
Mnogi će reći – da nije bilo novinara, ne bi bilo ni afera. Moj odgovor na tu tvrdnju je – ima još mnogih afera u ladicama i samo se čeka politička volja da ih se pusti u javnost.
Da li znate kako se u nekoj političkoj borbi možete riješiti konkurencije? Vrlo jednostavno, odete u neku redakciju i dođete do novinara. Date mu primjerice 10.000 eura da napiše članak o vašem protivniku koji ga ocrnjuje. Novinar uzme novce i objavi članak u kojem navede rečenicu tipa “navodno je taj i taj umješan..” i to je to. Kada to objavi, zove vašeg protivnika ili on njega i kaže mu “Uplatite, primjerice, 15.000 eura i ja napišem demanti”.
Naravno, novinar nije dužan reći od koje osobe je dobio tu informaciju pa nije ni odgovoran za privatnu i poslovnu štetu koju je prouzročio vašem protivniku. Naravno, to vam neće priznati niti jedna redakcija, jer oni su “časni” ljudi. Te su pretpostavke vrlo zgledne i pokazuju samo djelić financiranja velikih i moćnih medija, jer svi znamo da živimo u korumpiranom društvu.
Financiranje mainstream medija dolazi i od strane vlasti, i od razno-raznih lobija, udruga, lokalnih i globalnih organizacija, od velikih sponzora, klikova i slično. U današnje vrijeme u mainstream medijima često iskaču naslovi tipa – “Znanstvenici (iz svih mogućih područja) otkrili…upozoravaju…savjetuju….itd”. Mene zanima zašto ne objave recimo imena tih znanstvenika? Vrlo lako je po imenima provjeriti da li je taj znanstvenik dobio stipendiju za faks i od koga? Tko je vlasnik laboratorija ili instituta gdje radi? Tko financira njegovo istraživanje? Sve su to javno dostupni podaci, ali ih nema, jer skrivaju istinu. Isti način djelovanja je na članku naslovljenom – “Visoko pozicionirani dužnosnik..”. Postavlja se pitanje o kojem se to visoko pozicioniranom dužnosniku radi?
Mediji koji skrivaju identitet tog dužnosnika tvrde da time što mu ne spominju ime štite identitet osobe koja im je dala informacije, ali time po meni djeluju jako neuvjerljivo, jer šire nepotpune informacije kojima, da se ‘cenzorski’ izrazim – ‘fali kontekst’ pa su zato nepotpune, nedosljedne, obmanjujuće i nisu relevantne. Tako i ja mogu napisati neki članak s nekom svojom teorijom i skrivati se iza identiteta imaginarne osobe na nekoj visokoj funkciji čiji identitet krijem, jer ga time kao osobu štitim. No, eto, tako je to u današnjem medijskom svijetu, mainstream medijima je dozvoljeno apsolutno sve. Najbolje je kad napišu ‘podaci poznati redakciji’. Što bi to trebalo značiti ako javnost nije dobila potpunu informaciju o nekom slučaju?
Većinom objavljuju dramatične vijesti kojih u današnjem svijetu doista ne fali, s pratećim bombastičnim naslovima, šireći time strah i raspirujući mržnju i daljnje podjele među ljudima. Kao da se međusobno natječu tko će objaviti dramatičniji naslov, a vijest je u stilu – što bi bilo, kad bi bilo. Digitalizacija medija izvršila je veliki utjecaj na medije općenito, tako da bismo mogli reći da im u velikom broju više nije cilj provjeriti da li je neka informacija točna ili ne, već im je glavni i osnovni cilj biti prvi koji će objaviti neku vijest. Danonoćno dežuraju prateći iz sekunde u sekundu što se sve događa u svijetu i potom žure s objavama kako bi bili prvi, na mareći za vjerodostojnost informacije koju će poslati u javnost niti za kvalitetu samog članka, jer dok bi oni radili na kvaliteti članka s naslova gramatike i stilistike, netko drugi bi ih već odavno pretekao i prije njih objavio neku važnu i klikabilnu vijest. Postalo je najvažnije biti prvi i u što realnijem vremenu pratiti tijek nekog događaja, a za to logistiku imaju jedino veliki i moćni mediji koji mogu poslati ljude na teren i sve to platiti.
Javnost gotovo uvijek nasjedne na senzacionalne naslove, a oni koji ih plasiraju u javnost skupljaju klikove i lajkove. Niti se trude biti kreativni niti kvalitetni u svojim medijskim proizvodima, nego po copy/paste principu objavljuju jedne te iste članke s drugim slikama i naslovima, bez imalo truda da na sebi svojstven način ostave svoj pečat, daju neki svoj komentar na pojedini događaj i tome slično.
Ne čitaju komentare javnosti na njihov rad (većinom su negativni, op.a.), nego samo objave nešto pa nek’ se ljudi međusobno kolju i vrijeđaju dok oni već rade na drugom članku. Sloboda medija je isto što i sloboda govora. Kada kritizirate novinare i njihov rad, kada postavljate posve logična pitanja, oni to smatraju napadom na sebe i govorom mržnje.
Kada veliki i moćni novinari u koje svakako ubrajam i notorne cenzore s kojima svi oni usko surađuju, kroz svoje članke vrijeđaju i omalovažavaju drugu stranu, onda je to normalno i svi to prihvaćaju zdravo za gotovo. No, ne bismo to smjeli uzimati zdravo za gotovo, jer to je više nego bahato i bezobrazno. Oni su zaštićeni, ili barem tako misle pa se zato tako bahato i ponašaju obrušavajući se na ‘male ljude’ koji se usuđuju vjerovati u slobodu medija i pisati nešto što nije u skladu sa zadanim narativom. Veliki i moćni mediji zajedno s cenzorima misle i znaju da im je sve dozvoljeno i da neće biti sankcionirani zbog toga što čine.
Ti isti moćni mediji u koje ubrajam i cenzore vrlo su osjetljivi ako se kojim slučajem takne njih i zadani narativ i odmah su spremni to nazvati napadom na njih ili to prozvati ‘govorom mržnje’. Po mom mišljenju, govor mržnje je pozivanje na nasilje ili prijetnja nasiljem prema nekoj grupi ljudi ili pojedincu, pozivanje na linč, na fizičko nasilje, lišenje života…itd, a ne slobodno izražavanje mišljenja. Postavljanje pitanja i kritika je sloboda govora koja nam je svima Ustavom zajamčena.
Problem je u tome što moćni mainstream mediji i cenzori danas cenzuriraju slobodu govora, kada im, primjerice, ukažete na to da griješe i da informacije koje objavljuju nisu baš točne te im pošaljete link ili sliku ili snimku kojom dokazujete neke istinite tvrdnje oni vas istog časa blokiraju i pobrišu vaš komentar. Naravno kada je u pitanju brisanje vaših objava, komentara i slično koji nisu u skladu sa zadanim narativom najaktivniji su cenzori, odnosno Faktograf i njihovi kolege iz cijele regije koji bez ikakve provjere točnosti podataka u trenu pobrišu i vas i sve objave za koje im nadređeni nalažu da moraju biti obrisane.
Administratori tih cenzora nisu niti malo kompetentni niti stručni, njihov je posao da maknu sve što bi se moglo kositi sa službenim narativom. Tako su i meni jednom obrisali objavu, jer vjerovali ili ne – zasmetao ih je “saharski pijesak” o čemu sam bio napisao članak u kojem sam samo tražio od medija da mi daju informaciju o čemu se tu točno radi. To je cenzorima iz nekog samo njima znanog razloga strašno zasmetalo, a ja nisam mogao vjerovati koliko daleko danas ide cenzura dok to nisam osjetio na svojoj vlastitoj koži. Da se danas čovjek ne smije ni priupitati niti dovesti u sumnju nešto poput saharskog pijeska. Nevjerojatno.
Ti algoritmi podešeni su tako da odmah reagiraju na ključne riječi. To je nešto slično algoritmima kakve ima FBI da otkloni terorističke prijetnje. Ti algoritmi ne reagiraju na psovke, prijetnje, vrijeđanje, samo ako želite objaviti nešto što “nije u skladu s pravilima zajednice”. Pitanje koje nam se ovdje nameće je sljedeće: Kako onda u moru svakojakih informacija i cenzorskih zahvata doći do prave istine? Medijski napisi manistream medija iskaču iz paštete, dok se objave alternativnih medija uz pomoć zadanih algoritama u pravilu kriju od javnosti.
Ne smijemo zanemariti činjenicu da s one druge strane medalje postoje alternativni mediji koji nisu u fokusu većine javnosti. Ti mediji teško se probijaju do javnosti, pod stalnim su napadima cenzora i imaju vrlo ograničene ili bolje reći nikakve financijske prihode. Većina ih radi volonterski, jer im je glavni cilj obavijestiti javnost o pravoj istini o svijetu u kojemu živimo. Toliko o pravednosti u našem medijskom prostoru, a i šire.
Mnogima koji ih žele ukloniti s medijske scene, alternativni mediji idu na živce, jer za njihov opstanak u eteru ovise o donacijama dobrih ljudi pa žive od dana do dana. Te osobe koje doniraju alternativne medije nemaju nikakve osobne interese, njihov je jedini interes da se istina čuje i da dopre do što većeg broja ljudi. Ponavljam, konstantno su pod napadima cenzora i podvrgnuti ismijavanju mainstream medija, što je više nego sramotno. Onemogućeni su u radu, gotovo u potpunosti demonetizirani i još k tome bivaju napadani od strane onih koji si to dozvoljavaju, jer smatraju da medijski prostor dugoročno treba pripadati samo velikima i moćnima.
Kad alternativni mediji nešto aktualno objave, u roku od sat vremena bivaju prijavljeni, a njihove se objave brišu. Takav odnos mogu opisati jedino na način da su mainstream mediji tamničari alternativnih medija. Dok mainstream mediji uživaju sve blagodati svoje struke i odlično zarađuju za svoj posao, alternativni mediji stoje zaključani negdje u podrumu, onemogućeni su u bilo kakvoj zaradi i potiho se nadaju da će netko čuti njihov glas.
No, morate biti oprezni, jer u svakom žitu ima kukolja pa tako i u alternativnim medijima. Naletio sam na par portala alternativnih medija koji namjerno po principu mainstream medija nepotrebno dižu tenzije objavljivanjem lažnih AI generiranih videa koji nemaju veze s realnošću. To rade isključivo zbog popularnosti svojih portala, tako da lakovjerni ljudi mogu klikati, lajkati i dijeliti takve njihove objave. Na taj način samo obmanjuju javnost i sami sebi rade štetu.
Isto tako ima i nekih alternativnih medija koji u svom slobodnom izražavanju idu doista predaleko pa na naslovnici objavljuju više nego neukusan naslov gdje se neku osobu (bez obzira o kome se radilo, op.a.) naziva “govnom”. To nema nikakve veze niti s profesionalnim novinarstvom niti s novinarskom etikom i poštovanjem čitatelja koji taj medij prate. Iskreno, da sam urednik tog medija, zabranio bih takve riječi, jer medijima ne smije biti cilj nekoga vrijeđati, nego objaviti istinu o nekome, a isključivo je na čitatelju tog članka da sam odluči kakva je to osoba.
Sloboda medija iliti ono što bi trebalo definirati slobodu medija u Hrvatskoj danas nažalost ne postoji. Jedni primaju ogromne donacije da bi oblikovali javno mišljenje po ukusu svjetskih moćnika dok drugi jedva preživljavaju i skupljaju mrvice da bi koliko toliko istina došla do javnosti. Naravno istina kad-tad zaživi i u mainstream medijima, ali tek godinama nakon nekog događaja kada javnost to više niti ne zanima.
Bio sam u uvjerenju da novinari štite i podržavaju druge novinare kao što liječnici štite druge liječnike, policajci policajce…itd. No, nažalost tome nije tako i to nije istina, jer vidim da plaćeni mediji štite isključivo druge plaćene medije, dok su alternativni mediji ostavljeni na brisanom prostoru, na milost i nemilost cenzorskim okovima okovanog medijskog prostora.
Ne osuđujem niti ne mrzim novinare u mainstream medijima – oni su sami izabrali svoj put. Kakvi su oni kao osobe – to je već drugo pitanje i odgovor se sam nameće po njihovu načinu izvještavanja javnosti.
Najiskrenije se nadam da će jednoga dana zaživjeti sloboda medija i sloboda govora, ali ta nada u nama je danas još uvijek jako mala zbog oligarskih interesa i lobija koji gledaju samo i isključivo sebe i svoje partikularne interese očekujući od svojih plaćenika da objavljuju ono što im se kaže i od svojih egzekutora da se riješe svih onih koji im u tom medijskom prostoru smetaju, jer nisu dovoljno poslušni i ne rade po njihovu diktatu niti objavljuju zadani narativ.
Kako mainstream mediji drže i nameću svoj monopol jedne strane priče u javnom prostoru, teško je doći do istine i do druge strane medalje koja se krije od javnosti, a u kojoj je mnogo više istine nego na onoj nametnutoj nam strani medijske medalje koja nam nudi ‘jedinu (čitaj: propisanu) istinu’. Teško je vjerovati nečemu što ti se nameće i što je zapravo čista propaganda. Mediji ne smiju biti poligon za propagandu moćnika, već poligon za objaktivno izvještavanje javnosti.
Put do istine kao što vidimo – vrlo je trnovit, a na nama je da odlučimo što je istina, jer prateći mainstream medije i alternativne medije istodobno – mogli bismo reći da je istina negdje na pola puta između tih medija i onda se tek vidi šira slika. Nažalost većina javnosti je slijepa i lijena tražiti istinu pa bezrezervno vjeruju u sve što im se servira.
Podržite, pogledajte par alternativnih medija pa će vam svijet izgledati mnogo realnije od ružičastih naočala mainstream medija. Ako treba zasuti Hrvatsko novinarsko društvo mailovima da istina napokon izađe na svjetlo dana, da se promjeni paradigma novinarstva koja trenutno vlada u Hrvatskoji i šire, onda ih treba svakodnevno zatrpavati mailovima pa ako treba i mirnim prosvjedima da im pokažemo da su totalno zabrijali i da ih treba vratiti na tvorničke postavke izlaskom s faksa.
