Zanimljivo je stoga upozoriti da su temeljne organizacije – Svjetska udruga novinskih izdavača i Svjetska federacija novinara – pred gotovo  dvadeset godina upozorili na takvu opasnost. U nastavku donosimo članak koji sam napisao 1. svibnja 2007. u povodu Svjetskog dana medija, a koji svoju aktualnost sigurno ima i danas.

„Suprotstavljene interese sigurnosti i slobode sigurno je teško uskladiti. Demokratske zemlje moraju ipak pri odgovoru na pitanje mogu li se ograničenja prava na slobodu informiranja opravdati razmišljanjima o sigurnosti pristupiti s veoma strogim mjerilima i procjenom može li se članak 19 Općih pravila o ljudskim pravima kršiti odredbama koje sputavaju granice informiranja. To jasnu poruku na Svjetski dan medija valja uputiti svim vladama na svijetu.“

Ovo je samo izvod iz Deklaracije Svjetske udruge novinskih izdavača u povodu ovogodišnjeg Svjetskog dana medija (3. svibnja). Ističemo je posebice iz razloga što se u svojoj intonaciji, odabiru prioriteta, pa i načinu prezentacije podosta razlikuje od izjava koje su davane uz ovaj Dan ranijih godina. Naime, glavna poruka je da su mediji pod stalnom paskom i nadzorom administrativnih čimbenika, što je suprotno svim međunarodnim odredbama i deklaracijama o pravu na informiranost.

U čemu su te razlike? Teški teroristički udari i prijetnje terorista širom svijeta izazvale su pooštrenje sigurnosnih i zaštitnih mjera. No, pokazalo se da ove mjere prečesto služe i kao izgovor za potiskivanje slobode izražavanja, temeljnih ljudskih prava i novinarske slobode. U središtu su zakoni o suzbijanju terorizma i očuvanju državnih tajni, pa su predviđene i ozbiljne kazne za novinare koji raspačavaju povjerljive informacije, prisutno je prisluškivanje telefona i drugih komunikacijskih sredstava bez posebnih sudskih dozvola i ograničenja novinarima u pristupu državnim podacima.

Sve to, smatraju u Udruzi novinskih izdavača i Međunarodnoj federaciji novinara, može ozbiljno okrnjiti sposobnost novinara za točno i kritičko istraživanje i izvješćivanje, a time i umanjiti ulogu medija u pravodobnom i točnom informiranju. Ukratko, smatra se da mnoge vlade koriste sigurnosne i zaštitne mjere kako bi smanjile utjecaj medija i zadobile svojevrsnu kontrolu nad njima, koju su u mnogo slučajeva (već) izgubili.

Išlo se čak tako daleko da je Svjetska udruga novinskih izdavača izdala poseban Manifest  (WAN 3 May Manifesto) sa zahtjevom vladama pojedinih zemalja da ‘garantiraju slobodan pristup informacijama i pravo novinara da štiti svoj tajni izvor informacija’.

Neposredan povod za takva razmišljanja je najnovija praksa da se u medijima razmišlja o tome što uopće  objaviti, posebno kad je riječ o nepokrivenim tajnama pojedinih vlada. Naime, kad je NYT u lipnju 2006. objavio članak o monitoringu Vlade SAD-a nad međunarodnim bankarskim transakcijama to je izazvalo mnogobrojne kontroverzije, optužbe o ‘izdaji’ novina i bio je svojevrsni uvod u donošenje zakona koji kriminalizira neautorizirano otkrivanje tajnih ili povjerljivih informacija. Još prije toga je NYT  (prosinac 2005.) već ozbiljno  razbjesnio Bushovu administraciju objavljivanjem priče vezano za Nacionalnu agenciju za sigurnost.  U oba slučaja Bushova administracija je zatražila od NYT da ne objavi prikupljene informacije, pozivajući se na nacionalnu sigurnost.

„Od 11. rujna 1991. izbor ŠTO i KAKO objaviti dodatno se zakomplicirao zbog činjenice da je ‘neprijatelj’ ponešto zamagljen entitet, ‘bojišnica’ nije dovoljno jasno označena i razgraničena te se mnoge činjenice o ratu događaju iza kulisa, zaodjenuti tajnovitošću – na svim stranama“ – napisao je u povodu ovogodišnjeg Svjetskog dana medija (2007.) Bill Keller, izvršni urednik New York Timesa. – „Štoviše, sve češće smo sučeljeni s odlukama koje, čini se,  suprotstavljaju pitanja nacionalne sigurnosti i civilnih sloboda. U svijetu velikog broja tajnih podataka veoma je teško zadovoljiti obje strane  – ugrožavanje nacionalne sigurnosti ili ugrožavanje civilnih sloboda“. No, Keller ističe još nešto: Bushova administracija je restriktivnija i najmanje je sklona medijima od vremena Nixonove administracije.

„Preokupacija ove Administracije tajnovitošću, kontrolom poruka je mač s dvije oštrice. Ona pridonosi općem smanjivanju kredibiliteta u javnosti. To je pridonijelo tome da je danas teško ostvariti nacionalni i međunarodni konsenzus vezan za suzbijanje terorizma. I to je, paradoksalno, potkopalo sposobnost Administracije da očuva tajne“ – dodaje Keller.    

Sigurno je da se medijska slika svijeta mijenja, pa time i način objavljivanja pojedinih povjerljivih ili tajnih informacija koje zadiru u nacionalnu ili međunarodnu sigurnost. No, nuspojave poput zakona protiv terorizma i prikrivanja informacija, kazneno proganjanje novinara zbog ‘provaljivanja’ povjerljivih informacija, nedozvoljeno prisluškivanje      telefona ili praćenje drugih  komunikacija bez sudskih naloga, sve brojnija ograničenja pristupu službenih podataka i stroža mjerila kod klasificiranja tajnosti pojedinih dokumenata svakako su mjere kod kojih svaka vlada, pa i naša, mora biti oprezna, obazriva i promišljena.

Uvijek postoji opasnost, a nažalost i sklonost, da se s ‘mutnom vodom izbaci i zdravo dijete’. Bilo bi to očito smanjivanje i ograničavanje sloboda medija u njihovom poslu – pravodobnom i korektnom informiranju javnosti. Raste i strah da se pod egidom suzbijanja terorizma pokušava (opet) nametnuti svojevrsni državni nadzor nad medijima.

S obzirom da takva poruka dolazi s tako odgovornih mjesta kao što je Svjetska udruge novinskih izdavača ili iz najutjecajnijeg političkog dnevnika poput New York Timesa ona je zabrinjavajuća. Iako tvorci Zakona AP izrijekom tvrde da nema opasnosti za smanjivanje prava medija i posebno novinara, javnost nije potpuno uvjerena u to, pa zaista postoji opravdana sumnja u nastojanja da se ograniči prostor njihova djelovanja.