Što zapravo znamo o našim susjedima, a što nam serviraju mediji?, piše Ante Gavranović.
Postoji jedna pomalo neugodna činjenica o Hrvatskoj: živimo okruženi susjedima o kojima mnogo govorimo, ali ih relativno malo poznajemo. Znamo njihove političare, često znamo njihove političke svađe, pratimo njihove izbore, reagiramo na njihove izjave i gotovo redovito znamo kada se između Zagreba i neke susjedne prijestolnice pojavi novi spor. Ali koliko doista znamo o njihovim gospodarstvima, industriji, izvozu, demografiji, obrazovanju, tehnološkom razvoju, turizmu ili razvojnim strategijama?
Način na koji upoznajemo susjedne zemlje uvelike određuju mediji. Problem je što medijska logika nije jednaka logici razumijevanja društva. Mediji prirodno traže događaj. A događaj je najčešće konflikt, izborni rezultat, skandal, politička izjava, incident, sportski uspjeh ili neuspjeh. Dugoročni gospodarski procesi, promjene produktivnosti, industrijska politika ili demografski trendovi mnogo su manje atraktivni za naslovnicu. Tako se stvara svojevrsna medijska karikatura susjedstva. Drugim riječima: poznajemo li svoje susjede ili samo vijesti o njima?
To nije nevažno pitanje. Hrvatska je izrazito upućena na svoje neposredno okruženje. Slovenija, Mađarska, Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Italija nisu samo geografski susjedi. One su naša tržišta, dobavljači, konkurenti, prometne poveznice, investicijski partneri i – u nekim područjima – vrlo ozbiljni razvojni konkurenti. Zato bi poznavanje susjedstva trebalo biti dio hrvatske razvojne, a ne samo vanjske politike.
Slovenija postaje zemlja političkog nadmetanja ili vječnih graničnih pitanja. Mađarska se promatra kroz Viktora Orbána i njegovu politiku. Srbija kroz Aleksandra Vučića, Kosovo i odnose s Hrvatskom. Bosna i Hercegovina kroz stalnu političku krizu i odnose Bošnjaka, Hrvata i Srba. Crna Gora kroz političku nestabilnost i turizam. Italija kroz političke promjene, nogomet i turizam. Sve je to dio stvarnosti – ali nije cijela stvarnost. I tu nastaje problem. Ako susjeda poznajemo samo kroz ono što je medijski najatraktivnije, teško ćemo razumjeti njegove stvarne razvojne potencijale.
Slovenija – najbliži, a možda najvažnije ogledalo
Od svih susjeda Slovenija bi Hrvatskoj trebala biti posebno zanimljiva. Ne samo zato što je geografski najbliža, nego zato što je njezin razvoj svojevrsni prirodni hrvatski benchmark. Obje su zemlje izašle iz istoga političkog i gospodarskog prostora, obje su članice EU-a, obje su male europske države i obje imaju snažnu turističku komponentu. Ipak, njihova gospodarska struktura i produktivnost razvijale su se različitim putovima.
Željko Mihelić, predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore, postavio je ovih dana pitanje koje je trebalo postaviti mnogo, mnogo ranije: Kako je moguće da Slovenija na hektaru napravi oko tisuću eura više od hrvatskih proizvođača? To bi trebalo biti jedno od najvažnijih pitanja hrvatske ekonomske politike: Zašto je Slovenija u mnogim pokazateljima razvijenosti ispred Hrvatske i što iz njezina iskustva možemo naučiti? To pitanje nije dovoljno često (ako je uopće) u središtu javne rasprave.
Još je zanimljivije da je Slovenija za Hrvatsku i vrlo važan gospodarski partner. Prema konačnim podacima DZS-a, Hrvatska je 2025. u Sloveniju izvezla gotovo 3,0 milijarde eura robe, dok je iz Slovenije uvezla oko 5,3 milijarde eura. Dakle, susjedstvo nije apstrakcija. Ono ima vrlo konkretnu vrijednost u bilanci hrvatske vanjske trgovine. Sloveniju zato ne bismo trebali promatrati samo kao konkurenta na Jadranu ili kao tržište za hrvatske proizvode. Ona je i svojevrsni razvojni eksperiment koji se odvija neposredno uz Hrvatsku.
Zanimljivija je i činjenica da je Hrvatska 2025. rasla 3,4%, dok je Slovenija rasla 1,1%, prema podacima Svjetske banke. Ako Hrvatska danas raste brže od Slovenije, zašto je Slovenija još uvijek znatno razvijenija? Odgovor možemo potražiti u stvarnoj razlici između brzine rasta i kvalitete razvoja. (Naredba kolumna će upravo upozoriti na te razlike.)
Italija – veliki susjed preko Jadrana
S Italijom je situacija još zanimljivija. Hrvatska je često doživljava kao turističkog susjeda preko Jadrana. Međutim, Italija je jedna od najvećih europskih industrijskih ekonomija, a njezin sjever (koji ulazi u širi gospodarski prostor Hrvatske) čini iznimno razvijen gospodarski prostor. Hrvatska bi mnogo više trebala promatrati talijansko iskustvo industrijskih klastera, malih i srednjih poduzeća, dizajna, prehrambene industrije, strojarstva, brodogradnje, turizma i izvoza. Konačno, Italija je godinama bila naš najveći vanjskotrgovinski partner (uz Njemačku), ali posljednjih godina pada na toj ljestvici. Hrvatska je 2025. u Italiju izvezla oko 2,9 milijardi
Najnoviji podatak navodi oko 300 poduzeća u talijanskom ili mješovitom vlasništvu koja posluju u Hrvatskoj. Ta poduzeća zapošljavaju više od 20.000 ljudi. To je važan podatak jer pokazuje da talijanska prisutnost u Hrvatskoj nije samo trgovinska. Ona uključuje proizvodnju, bankarstvo, energetiku, prehrambenu industriju, trgovinu, turizam, logistiku i različite usluge. Posebno je zanimljivo da talijanska ulaganja nisu koncentrirana samo u Zagrebu i turizmu, nego imaju i snažnu proizvodnu komponentu. Italija je od početka statističkog praćenja do 2024./2025. ostvarila približno 3,8 mlrd. eura izravnih stranih ulaganja u Hrvatsku. To je posebno važno staviti u kontekst: Italija je druga najveća ekonomija EU-a, neposredni je hrvatski susjed preko Jadrana, a gospodarske veze postoje kroz cijeli sjeverni Jadran. Trgovinska važnost Italije puno je veća od njezine vidljivosti kao investitora.
Na Hrvatsko-talijanskom gospodarskom forumu u Zagrebu u svibnju 2025. na kojem je sudjelovalo više od 60 talijanskih i više od 80 hrvatskih kompanija, pokazalo se da bi odnose s Italijom trebala promatrati manje kao pitanje klasične bilateralne trgovine, a više kao mogućnost stvaranja zajedničkog gospodarskog prostora sjevernog Jadrana. Tu se otvara mogućnost povezivanja Istre, Rijeke i Kvarnera, Trsta, Veneta, Furlanije-Julijske krajine i sjeverne Italije kroz industriju, luke, energetiku, logistiku, brodogradnju, turizam, prehrambenu industriju i nove tehnologije.
Italija je možda jedan od najpodcjenjenijih hrvatskih razvojnih partnera. Geografska blizina, veličina talijanskog tržišta, industrijska struktura sjevera Italije i već postojeća mreža od oko 300 talijanskih ili mješovitih poduzeća daju Hrvatskoj mogućnost da odnose s Italijom podigne s razine trgovinske razmjene na razinu zajedničke industrijske i razvojne politike sjevernog Jadrana. Unatoč ovim argumentima ipak o njezinoj gospodarskoj transformaciji u Hrvatskoj razgovaramo znatno manje nego o talijanskoj politici.
Mađarska – više od Orbána i Ine
Mađarsku također često promatramo samo kroz politiku. Međutim, Mađarska je važan dio srednjoeuropskog gospodarskog postora i ima industrijsku strategiju koja se snažno oslanja na automobilsku industriju, baterije, energetiku i velike strane investicije. Hrvatska bi se stoga trebala pitati ne samo što o Mađarskoj mislimo nego i što Mađarska radi da privuče kapital, industriju i tehnologiju? To je pitanje izravno povezano s hrvatskom razvojnom politikom. Zemlje se danas ne natječu samo poreznim stopama ili troškovima rada. Natječu se infrastrukturom, energijom, radnom snagom, tehnološkim znanjem, obrazovanjem, dostupnošću zemljišta, državnom administracijom i sposobnošću da velike investicijske projekte pretvore u dugoročnu industrijsku korist. Hrvatska mora pratiti takvo natjecanje ako ne želi da joj susjedstvo postane samo tržište za uvoz.
Srbija – politički susjed i gospodarski konkurent
Srbija je vjerojatno najbolji primjer zemlje koju hrvatska javnost često promatra gotovo isključivo kroz političke odnose Zagreba i Beograda. Ti odnosi imaju svojudugu povijest i veliku političku težinu. Ali, Srbija je istodobno i veliko regionalno tržište. Hrvatski izvoz u Srbiju 2025. iznosio je oko 1,3 milijarde eura, dok je uvoz bio oko 0,8 milijardi eura. To znači da postoji prostor koji nije samo politički nego i gospodarski.
Srbija je posljednjih godina nastojala privući velike industrijske i tehnološke investicije te se pozicionirati kao proizvodna i logistička baza između EU-a i šireg balkanskog prostora. Bez obzira na političke razlike, Hrvatska bi takve procese trebala pozorno analizirati. Konkurencija se ne poništava političkim neslaganjem.
Bosna i Hercegovina – više od političke krize
Hrvatska i BiH imaju iznimno snažne gospodarske, prometne, obiteljske, kulturne i društvene veze. Ipak, hrvatski medijski interes prema BiH često raste upravo onda kada se pojavi politička kriza. To je premalo. Bosnu i Hercegovinu trebalo bi promatrati i kroz demografsko pražnjenje, tržište rada, industriju, energetiku, prometnu infrastrukturu, trgovinu, turizam, europske integracije. Konačno, 2025. BiH je bila najvažnije hrvatsko izvozno tržište izvan EU-a. Hrvatska je u BiH izvezla oko 2,7 milijardi eura robe, a uvezla oko 1,25 milijardi eura.
To je vrlo važan podatak. On pokazuje koliko je pogrešno BiH promatrati samo kroz političku prizmu. Za Hrvatsku je BiH istodobno susjedna država, važno izvozno tržište i prostor preko kojega prolaze važni prometni i energetski interesi.
Crna Gora – mali susjed, velika turistička poruka
Crna Gora je mala država, ali upravo zbog toga može biti zanimljiva Hrvatskoj. Ona pokušava pozicionirati svoju obalu prema višim segmentima turizma i privlačenju međunarodnog kapitala. Hrvatska, koja je već snažno turistički pozicionirana, trebala bi takve poteze pratiti mnogo ozbiljnije. Ne zato da bi se Crne Gore trebala bojati kao konkurenta, nego zato što svaki razvojni potez na Jadranu mijenja ukupnu turističku ponudu regije. Turizam više nije natjecanje pojedinačnih gradova. Sve više je to natjecanje destinacija, regija i cijelih obalnih prostora.
Problem hrvatskog „susjedskog pogleda“
Kada se sve zbroji, pojavljuje se zanimljiv paradoks. Hrvatska je izrazito otvorena prema svijetu, ali nije uvijek dovoljno zainteresirana za sustavno razumijevanje najbližeg okruženja. O svjetskim silama često znamo mnogo. Pratimo SAD, Kinu, Njemačku, Rusiju, Europsku uniju. Ali mnogo manje sustavno pratimo gospodarsku transformaciju zemalja koje su nam doslovno preko granice. To je svojevrsni paradoks male otvorene ekonomije. Što je gospodarstvo manje i otvorenije, to je važnije da razumije svoje neposredno međunarodno okruženje. U takvoj ekonomiji pitanje poznavanja tržišta nije akademsko pitanje. To je pitanje konkurentnosti.
Možda je vrijeme da promijenimo sam pojam susjedstva. Susjedstvo ne bi trebalo biti samo prostor između državnih granica. Ono je najbliže međunarodno razvojno okruženje svake zemlje. Za Hrvatsku to znači da Sloveniju treba promatrati kao razvojni benchmark, Italiju kao industrijskog i turističkog partnera i konkurenta, Mađarsku kao srednjoeuropskog industrijskog konkurenta, Srbiju kao veliko regionalno tržište i konkurenta, BiH kao strateško gospodarsko i prometno zaleđe, a Crnu Goru kao dio jadranskog turističkog prostora.
Takav pogled mijenja i ulogu medija. Mediji ne moraju biti samo kroničari susjedstva. Mogu biti njegovi tumači. Umjesto da pitaju samo: „Što je rekao njihov političar?“, mogli bi češće pitati Koliko rast njihova produktivnost? što proizvode? Što izvoze? U što ulažu? Koje industrije razvijaju? Zašto privlače ili gube investitore? Kako rješavaju demografske probleme? Kako razvijaju turizam? Koje tehnologije uvode? Što možemo naučiti od njih? To bi bio potpuno drugačiji način informiranja javnosti.
Od politike susjedstva prema ekonomiji susjedstva
U konačnici, možda je najvažnije da susjede ne proučavamo samo zato da bismo bolje razumjeli njih. Proučavamo ih da bismo bolje razumjeli sebe. Ako je Slovenija produktivnija, moramo pitati zašto. Ako Mađarska uspijeva privući određene industrijske investicije, moramo analizirati kako. Ako Italija uspijeva održavati snažnu mrežu industrijskih klastera, moramo razumjeti njezin model. Ako Srbija privlači velike investicije, moramo analizirati njihove učinke. Ako BiH gubi stanovništvo, moramo razumjeti posljedice i za Hrvatsku. Ako Crna Gora mijenja turističku ponudu, moramo vidjeti kako se mijenja konkurentska slika Jadrana.
Sve upućuje da je Hrvatskoj potrebna svojevrsna „ekonomija susjedstva“. Dakle, ne samo diplomacija, ne samo protokol i ne samo politički odnosi. Potrebna nam je sustavna analiza: ko nam je susjed, što proizvodi, što prodaje, što kupuje, u što ulaže, koje tehnologije razvija, kako koristi EU, kako razvija turizam i kakve planove ima za sljedećih deset ili dvadeset godina.
Ne možemo zatvarati oči pred činjenicom da se svijet sve više regionalizira. Globalizacija nije nestala, ali je postala složenija. Lanac dobave, energija, promet, sigurnost, tehnologija i kapital sve se više promatraju kroz regionalne blokove i koridore. U takvom svijetu hrvatsko susjedstvo postaje važnije, a ne manje važno. Hrvatska se nalazi na spoju Srednje Europe, Jadrana i jugoistočne Europe. To je jedan od njezinih važnih geostrateških aduta. Ali geografski položaj sam po sebi nije razvojna prednost. Prednost postaje tek onda kada ga znamo koristiti. Da bismo ga koristili, moramo najprije dobro poznavati prostor oko sebe. Zato bi pitanje „Što znamo o našim susjedima?“ trebalo pretvoriti u mnogo ozbiljnije pitanje: „Koliko dobro poznajemo razvojno okruženje u kojem se natječemo – i jesmo li dovoljno sposobni iz tog znanja izvući vlastitu razvojnu strategiju?“
Možda upravo tu počinje ozbiljniji razgovor Hrvatske sa samom sobom.
