Svaka osoba koja ima jaku intuiciju, koja je uz to kadra zdravorazumski rasuđivati i nadasve ima milost zrna vjere, pa kad je sve to još začinjeno iskustvom i realnim osjećajem za svakodnevni život, osjeti na dubljoj razini svog uma i srca kad mu se prodaje javno i globalno neka falša priča.
Intuicija mu signalizira da nešto ne štima, razum to procesuira, iskustvo i selekcija podataka, uz logičko zaključivanje dovode do stanovitih zaključaka i aktivira se volja da se opre prijevari. Od prevarljivosti i zabluda nijedan čovjek nije imun. Ali neki su skloni bespoštednom (samo)ispitivanju i još ako su istinoljubivi, nije ih lako prevariti.
Tako je bilo s Covidom, tako je sada i s mahanjem ukrajinskim zastavicama. I u jednoj i u drugoj priči ćuti se upravo ta falset intonacija i tko ima senzitivno uho i nutrinu, uključit će sve alarmne lampice. Na žalost, neki ljudi padnu u duhovni drijemež, pa tuđu budnost shvaćaju kao revnost ili fanatizam.
Teško je, ponekad i beskorisno nekoga argumentima uvjeriti da nije istina sve što mu prikazuju, niti kako mu interpretiraju globalna zbivanja, niti da je naša percepcija u današnjem svijetu visoke tehnologije i moći manipulacije izložena umjetno stvorenoj informativnoj matrici koja se temelji na algoritmima i podatkovnim bazama koje stvaraju virtualno ozračje, a u njemu je često očiglednost sugerirane istine upravo njezina inverzija.
Ne radi se o mišljenju ili pravu na iznošenje vlastita stava, što je za mene neupitna norma ljudske komunikacije, nego o tome da nam često medijski i propagandno subliminalno sugeriraju upravljanu ili navođenu stvarnost, balon ili oblak u kojemu su stvoreni tzv. narativi i unaprijed zadane fabule s pozitivcima i negativcima. Pa se ljudi oko toga očituju, ulaze u fajt i dijele se oko zadanih paradigmi.
Ako uđemo u taj balon, oblak ili matrix i prihvatimo da smo pod kupolom stvarnoga svijeta, iako nismo, onda smo ulovljeni u digitalni vakuum iz kojega je teško izići i osvijestiti se. Opasna su ovo vremena za ljudski um i percepciju jer je granica između stvarnosnog i prividnog vrlo fluidna.
Kako se obraniti od toga? Živjeti koliko je moguće staronormalno u našem privatnom, intimnom prostoru, u doticaju sa stvarnim okružjem, s obiteljima, prijateljima, ambijentu koji nije izgubio svoju živu prisutnost i opipljivu ljudskost. Svatko treba sebi odrediti tanku crvenu liniju preko koje neće dopustiti virtualnom da mu usisava bivstvo.
