Godinama se vrti jedna te ista priča po medijima, piše Hamed Bangoura.
“Gužve na autocestama u srcu sezone.” Vau, kakva vijest! “Preskupi Jadran za hrvatske građane.” Vau, kakva vijest! Najnovije: “Ekstremne vrućine u Hrvatskoj na kraju srpnja i početkom kolovoza.” Vau, kakva vijest! Pa kad će biti nego sada!
Kad tamo negdje, nakon dugog skrolanja: “Hrvatski osnovnoškolci osvojili zlato, srebro i broncu na europskoj olimpijadi iz informatike.” Rekoh sam sebi, hvala Bogu, možda ipak ima nade za nas. Netko je tu djecu ipak nečemu naučio.
Samo, profesori su i dalje potplaćeni i ne cijeni ih se dovoljno. Baš kao i suci, policajci, vojnici, doktori…
Sad ćemo reći: “Svi su oni korumpirani!” Nije baš tako. Postoji zdravo tkivo unutar svih tih sustava. Samo ga nitko ne pokazuje jer se od toga ne živi na klikovima.
A kad bolje razmisliš, država je svega nekoliko stupova. Netko mora čuvati granicu i red. Netko mora suditi tako da ugovor nešto znači. Netko mora naplatiti porez i pametno ga potrošiti. Netko mora liječiti. Netko mora naučiti klince. I netko mora držati struju, vodu i ceste da rade, netko nas mora štititi od šumskih požara. Sve ostalo je nadogradnja. Kad jedan od tih stupova popusti, ne pomaže ti nijedna strategija ni akcijski plan.
Pitam se onda koga bi ozbiljna država najbolje plaćala.
Ne onoga tko je najglasniji, nego onoga čija greška najviše košta i koga je najlakše kupiti. Razlika između poštenog i potkupljivog suca doslovno je razlika između države u kojoj se isplati raditi i one u kojoj se isplati snalaziti.
Postoje dva potpuno suprotna recepta i oba daju rezultat.
Singapur je odlučio svoj državni vrh platiti na razini privatnog sektora, uz brutalnu selekciju i još brutalnije kazne ako te ulove. Ako čovjeku daš plaću zbog koje ima što izgubiti, teže ga je kupiti.
Nordijci su išli obrnuto. Nema ekstremnih plaća na vrhu, ali ima transparentnosti, visokog povjerenja i pristojno plaćene srednje klase u javnom sektoru. Tamo je sramota jača od kazne.
Jedni su kupili integritet, drugi su ga izgradili. Oboje radi.
Nažalost kod nas postoji i treći filter, o kojem se rjeđe govori naglas. Stranačka iskaznica.
I Singapur i Skandinavija počivaju na istoj pretpostavci, a to je da se do mjesta dolazi po sposobnosti. Kod nas se prečesto dolazi po vezi. A ako iskaznica odlučuje tko sjeda u fotelju, onda ti visoka plaća samo skuplje plaća pogrešnog čovjeka, a natječaj postane papir koji se piše nakon što je odluka već pala.
Da budem pošten, nije to isto na svakoj razini. Ministar ima pravo na svoj tim, tako je svugdje. Problem počinje kad se to spusti dolje, u struku. Kad ravnatelj bolnice ili šef odjela dolazi po istoj liniji. Tu prestaje politika i počinje šteta.
Zato mislim da je meritokracija jedina reforma iz koje slijede sve ostale. Bez iskaznice, bez boje, bez “čiji je”. Samo, zna li čovjek posao i radi li ga. Znam kako to zvuči. Svi su to obećali dok su bili u oporbi. Zato ne vjerujem u parolu nego u pravila. Natječaj objavljen prije nego što se zna tko se javlja. Kriteriji koje svatko može pročitati. Mandati koji ne istječu kad se promijeni vlada. I mogućnost da netko izgubi posao zato što ga ne radi dobro, a ne zato što je izgubio zaštitnika.
To nije nova Hrvatska. To je samo Hrvatska u kojoj se isplati biti dobar u svom poslu.
A ona djeca su osvojila tri medalje? Netko ih je učio, vjerojatno za plaću za koju se u Zagrebu teško preživi.
Te bih vijesti rado čitao na naslovnicama. Naslovnice o budućnosti, o uspjesima naše djece, njihovoj kreativnosti, vještinama i znanju. Time nas hranite svaki dan, jer to zaslužuje naslovnice.
To, umjesto gužvi na autocesti ili ekstremnih vrućina, koje su ondje svakog srpnja zadnjih trideset godina.
