- Ines Knežević
- Arhiva portala Epoha, Facebook
Živimo u vremenu u kojem znamo sve što se događa u drugim državama, a vrlo malo pozornosti usmjeravamo na vlastitu državu i događanja u njoj koja se u jednakoj mjeri tiču svih nas. Satima slušamo analize američkih izbora, političkih afera i globalnih sukoba, dok su naše lokalne teme potisnute.
Imamo pregršt podcastera koji detaljno seciraju govor Donalda Trumpa ili Roberta Kennedyja, ali rijetko koji od njih jednako temeljito seciraju odluke vlastite Vlade ili općine.
I ovo nije optužba. Ovo je realno stanje stvari i izgubljenog fokusa onih koji sebe smatraju osviještenima. Oni koji su zaista osviješteni rješavaju svoje probleme. Druge države mogu biti pokazatelji koje promjene dolaze, ali kod odgovornih informatora ne mogu biti centar cijele pažnje.
Publika takve podcaste gleda i algoritmi to nagrađuju. Dramatični globalni narativi privlače pozornost, jer su puni konflikta, suparničkih likova i snažnih emocija. Za to vrijeme naša lokalna politika ostaje u sjeni. Traži se spasitelj izvana.
Istodobno, ljudi osjećaju da nemaju utjecaj ni na što. Pojedinac stoji pred velikim sustavom i zaključuje da je premalen da bi išta promijenio. Ljudi su fragmentirani u male obitelji ili solo pojedince i opterećeni su osobnim obvezama i kreditima. Ljudi po navici djeluju izolirano i okrenuti su svojim ciljevima. Izolirano djelovanje okrenuto samo prema sebi onemogućuje smisleniju koordinaciju, a bez koordinacije nema kritične mase za ikakve promjene.
To je pravo stanje stvari. Naš glavni problem nije nedostatak informacija. Problem je u krivom fokusu, fragmentaciji i raspršenoj pozornosti.
Globalne informacije šire horizont, ali istovremeno razbijaju fokus. Kada je pažnja razdijeljena na deset svjetskih kriza i pet ideoloških ratova, lokalna struktura ostaje bez koncentrirane energije. Sustavi se najstabilnije održavaju kada je pozornost stanovništva fragmentirana.
Fragmentacija ima dva sloja.
Prvi je informacijski. Ljudi emocionalno reagiraju na globalne teme koje nemaju izravan operativni doseg u njihovu životu. To stvara osjećaj uključenosti bez stvarne odgovornosti.
Drugi je društveni. Male obitelji i pojedinci nemaju horizontalnu povezanost kroz živu zajednicu i time se smanjuje sposobnost zajedničkog djelovanja. Ljudi nisu nužno kukavice. Oni su izolirani i procjenjuju rizik kao previsok ako ostanu sami.
Kada se uz to doda i kultura komentiranja bez organiziranja, dobiva se stabilna stagnacija. Energija se troši na analizu spektakla i pametovanje, dok lokalna infrastruktura ostaje netaknuta.
Sustav se tada i ne mora braniti. Dovoljno je da nam pozornost ostane raspršena.
I što onda trebamo prestati hraniti?
Ako je pozornost valuta, tada je svatko odgovoran za vlastiti budžet pozornosti.
- Treba prestati hraniti sadržaje koji potiču emociju bez smislenog učinka. Ako tri sata analize tuđe države ne mijenja ništa u našoj stvarnosti, to je onda zabava, a ne jasnoća i budnost.
- Treba prestati hraniti ego-analize koje nude osjećaj superiornosti umjesto konkretne vrijednosti i rješenja. Informacija bez primjene brzo postaje mentalni višak.
- Treba prestati automatski reagirati na svaku globalnu provokaciju. Prije dijeljenja, prije bijesa, prije oduševljenja, potrebno je zastati i pitati se: ima li ovo ikakvu vezu s mojim realnim krugom utjecaja? Da li je informacija istinita? Ako nešto podijelim deset puta hoće li to riješiti probleme ili će ih samo produbiti i povećati ogorčenost? Kada širite ogorčenost, onda širite percepciju nemoći, a to odmaže i vama i svima koje informirate.
- Treba prestati zanemarivati lokalnu razinu. Suverenitet se ne počinje graditi u Washingtonu ni Bruxellesu, nego u općini, kvartu i neposrednoj zajednici kroz naše zajedništvo. Promjena ne zahtijeva revoluciju. Zahtijeva koncentraciju i koordinaciju. Kada se pozornost vrati s globalnog spektakla na konkretan prostor djelovanja, fragmentacija slabi.
A kad fragmentacija slabi, mogućnost kritične mase prestaje biti teorija. I nema tu optužbe ni jednog jedinog krivca za sve što se događa. Postoji samo mehanizam kako stvari funkcioniraju i izbor hoće li se taj mehanizam nastaviti hraniti ili ne.
Mi biramo smjer. Stvarnost odražava izabrano.
