- Epoha Portal
- Arhiva portala Epoha, Pixabay, Wikimedia Commons
Mnogi ljudi i dan danas, unatoč mobitelima i bilješkama koje mogu biti zapisane digitalnim putem, radije koriste svoje notese u koje fizički zapisuju svoje ideje, planove i zadatke, određujući njihove prioritete. Nije uvijek nešto što nam se predstavlja praktičnim uvijek i najsigurnije i najbolje rješenje.
„Rješavanjem papirnatih datoteka iliti odricanjem od istih i njihovom zamjenom digitalnima, moćnici mogu jednim klikom izbrisati cijelu povijest, što nije bio slučaj s papirnatim zapisima koji su uvijek negdje imali svoje kopije. Jednoga dana naići ćete na zaslonu računala poruku ‘stranica nije pronađena’, a sljedeći dan ćete ih vidjeti kako na sav glas poriču da se to ikada zapravo dogodilo.“ — Julian Assange rekao je to prije mnogo godina.
Taj mehanizam sada je postao uvriježen i na neki način uobičajen i sveopće prihvaćen, što je više nego opasno. Opasno je previše se oslanjati na digitalni svijet i vjerovati da će sve negdje ipak ostati zapisano. Neće. Sve jednim klikom može u trenu nestati. To nije stvaran svijet, već iluzija, simulacija stvarnosti.
Digitalni zapisi nisu nešto na što se možemo osloniti i za što možemo vjerovati da će trajati. Ljudi su previše komotni i sve zapisuju u mobitele i kada im se mobitel pokvari, iz njega nestaje sve što je u njemu bilo pohranjeno, s povjerenjem da će trajati. Komocija i nekakvo tobožnje pojednostavljivanje života skupo nas košta, jer cijelo vrijeme hodamo po ledu ne znajući kada će puknuti. To je samo mali primjer iluzije digitalnih zapisa. Nekada smo se fotografirali fotoaparatima i razvijali stvarne fotografije koje smo potom lijepili po albumima u kojima smo zabilježavali datume nastanka istih. Danas to skoro više nitko ne radi, već većinu fotografija arhivira na Googleu ili Facebooku.
Materijalni svijet nešto je sasvim drugo i u potpunosti suprostavljeno onom digitalnom. Naravno da je sigurnije nešto što je opipljivo i što možeš držati u rukama, od nečega što samo vidiš na ekranu, sad vidiš, sad ne vidiš. Kakva je to sigurnost arhiviranja bilo čega? O internet bankarstvu da i ne govorimo. Ako padne sustav, jednim klikom sve što je zabilježeno, sve cifre na našim računima bivaju izgubljene.
Assange kao veliki borac za istinu s velikom je zabrinutošću istaknuo razliku između papira i digitalnih poslužitelja. Fizičke novine i knjige raspršene su po knjižnicama. Primjerak uvijek negdje preživi. Digitalne arhive nalaze se na centraliziranim sustavima. Kada se izbriše neki sadržaj, URL često ne vraća ništa osim hladnog natpisa – „stranica nije pronađena“. Nema nikakve napomene da je nešto uklonjeno pod pravnim pritiskom i tome slično. Nije ostavljen nijedan unos u vlastitom indeksu stranice.
Kako je Assange često isticao u intervjuima, materijal koji biva izbrisan iz digitalnog svijeta, ne samo da prestaje postojati, već je njegovo uklanjanje učinjeno na takav način da se čini da nikada nije ni postojao.
Uslijedili su konkretni slučajevi. Veliki mediji uklonili su starije članke; poveznice su nestale, a dijelovi su nestali iz pretraživih zapisa. Neovisne studije kasnije su kvantificirale razmjere: otprilike 38% web stranica koje su postojale do 2013. godine više nisu bile dostupne jedno desetljeće kasnije.
Vladine web stranice i stranice s vijestima rutinski prikazuju neispravne poveznice. Čitavi setovi službenih stranica nestali su ili su prepisani tijekom političkih tranzicija, zdravstveni podaci, povijesne reference, politički dokumenti, ostavljajući samo notorni 404 ili izmijenjenu verziju.
Papirnati zapisi zahtijevali su veliki napor da se unište i oni koji su ih uništavali nikada nisu mogli biti do kraja sigurni da negdje ne postoji kopija istih koja će dokazati njihovo postojanje. Digitalni zapisi, za razliku od papirnatih, zahtijevaju samo nečiju odluku i jedan jedini klik. Kontrolirajte poslužitelje koji čuvaju sadašnje zapise i kontrolirajte što buduće generacije mogu uopće znati da je nekoć bilo rečeno.
Niti jedno Assangeovo upozorenje nikada nije bilo apstraktno. Ono je stvarno i utemeljeno na činjenicama, jer to je arhitektura sustava u kojem već živimo. Julian Assange zato nam je poručio: Snimite zaslonsku sliku. Arhivirajte je izvan mreže. Sljedeća „stranica nije pronađena“ može biti upravo ona za koju će netko kasnije tvrditi da se nikada nije dogodila, odnosno da nikada nije niti postojala.
Pozvani smo propitivati svijet u kojemu živimo i njegova uvriježena pravila, a ne slijepo prihvaćati sve što nam se nudi, jer zamke su postavljene posvuda pod krinkom sigurnosti, jednostavnosti, komocije i tome slično. Ne vjerujmo lažnim obećanjima ljudi koji danas vode ovaj posrnuli svijet, jer je baš sve što oni govore laž. Budimo toga svjesni.
