Kako EU plaća mainstream medijima za promicanje svojih politika.
Ponekad razmišljamo o tome koliko ljudi moraju biti plitki da vjeruju da su mainstream mediji neovisni, kada su jedini istinski neovisni mediji oni koji su ušutkani.
Mainstream je zapravo vrlo dobro subvencioniran od strane EU, zbog čega ti mediji promiču propagandu u korist ovog giganta, što Europljanima zapravo više šteti nego što im pomaže.
Možete li primjerice zamisliti Goebbelsa kako potiče Nijemce da ne glasaju za NSDAP? To je vjerojatno isto kao da bi europski mainstream mediji pisali o prednostima izlaska iz EU ili njezina raspada i prenošenja nadležnosti na pojedinačne države.
Za Europljane – osim onih koji osobno imaju koristi od EU – članstvo u ovoj totalitarnoj organizaciji i njenim diktatima nikada neće biti prednost. Ali tu činjenicu nikada nećete čuti od bilo koga iz mainstreama tko je plaćen za promicanje EU.
Oni koji vjeruju ovoj propagandi su stoga na razini Nijemaca koji su vjerovali Goebbelsu da samo NSDAP ima dobre namjere za njih.
Novo izvješće otkrilo je milijarde koje EU troši kako bi Europljane uvjerila da ne mogu preživjeti bez EU i da će im biti puno gore. Te milijarde se ulijevaju u golemu propagandnu mrežu koja bi sigurno učinila ponosnim čak i Goebbelsa, koji je u usporedbi s EU bio obična žaba.
Neizabrano vodstvo očito korumpirane Europske unije plaća sve više i više novca mainstream medijima kako bi promicali agende svojih EU “elita”.
Čini se da je EU samo u posljednjem desetljeću potrošila čak milijardu eura na ovaj proces, prema nedavnom izvješću „ Bruxelles Media Machine: Funding European Media and Shaping Public Discourse “ autora Thomasa Fazija iz europskog think tanka MCC Brussels.
Novac ide mnogim medijskim kućama diljem Europe, i ne radi se samo o zemljama EU-a.
Označavajući ove projekte kao „borbu protiv dezinformacija“ i „podršku europskim integracijama“, EU baca novac poreznih obveznika, konzervativno procijenjen na 80 milijuna eura godišnje, na „medijske projekte“ – ne računajući neizravno financiranje poput ugovora o oglašavanju.
Izvješće također pokazuje da EU upravlja vrlo sofisticiranim „medijskim kompleksom EU“ putem kojeg može oblikovati medijske narative o sebi i svojim ciljevima.
Prema Fazijevom izvješću:
„Europska komisija – samo putem svog programa Partnerstva za novinarstvo, s ukupnim proračunom od gotovo 50 milijuna eura do danas – nadgleda golemi ekosustav medijske „suradnje“ EU-a.“
Tijekom godina, to je uključivalo stotine projekata, od proeuropskih propagandnih kampanja do sumnjivih inicijativa „istraživačkog novinarstva“ i velikih napora za „borbu protiv lažnih vijesti“.
I to uz reklamne kampanje financirane programom EU-a Mjere informiranja za kohezijsku politiku (IMREG), koje su ove godine do sada dosegle 40 milijuna eura…
„Još je zabrinjavajuća središnja uloga koju u ovom procesu imaju glavni europski javni emiteri. Ovi projekti pokazuju da se ne radi o jednokratnoj suradnji, već o polustrukturalnom odnosu koji se razvija između institucija EU-a i mreža javnih medijskih servisa.“
Čini se da je Europska komisija doslovno podmitila gotovo sve i svakoga u svijetu medija – što znači da svi, od novinskih agencija do medijskih kuća, javnih emitera i drugih medijskih organizacija, u većoj ili manjoj mjeri sjede u džepu Europske komisije.
Nekoliko primjera:
Među novinskim agencijama – o kojima gotovo svi novinski kanali ovise za svoje izvještavanje – Europska komisija uložila je novac u sljedeće, između ostalog: Agence France-Presse primila je 7 milijuna eura od EU, ANSA (Italija) 5,6 milijuna eura, Deutsche Presse-Agentur (Njemačka) 3,2 milijuna eura, Agencia EFE (Španjolska) 2 milijuna eura, Associated Press (AP) 1 milijun eura, Lusa News Agency (Portugal) 200.000 eura, Poljska novinska agencija 500.000 eura i Atenska novinska agencija 600.000 eura.
Čini se da Europska komisija također plaća odabranim informativnim kanalima: Euronews (paneuropski) 230 milijuna eura, ARTE (Francuska) 26 milijuna eura, Euractiv (paneuropski) 6 milijuna eura, Gazeta Wyborcza (Poljska) 105.000 eura, 444.hu (Mađarska) 1,1 milijun eura, France TV (Francuska) 400.000 eura, GEDI Gruppo Editoriale (Italija) 190.000 eura, ZDF (Njemačka) 500.000 eura i Bayerischer Rundfunk (Njemačka) 600.000 eura.
Javni emiteri dobili su sljedeće iznose: Deutsche Welle (Njemačka) 35 milijuna eura, France Médias Monde 16,5 milijuna eura, France Télévisions 1 milijun eura, RAI Radiotelevisione italiana (Italija) 2 milijuna eura, RTBF (Belgija) 675.000 eura, RTP (Portugal) 1,5 milijuna eura, Estonian Public Broadcasting, ERR 1 milijun eura, RTVE (Španjolska) 770.000 eura, ERR (Estonija) 1 milijun eura i TV2 (Danska) 900.000 eura.
Medijske organizacije poput Reportera bez granica (Francuska) i Journalismfund Europe (Belgija) primile su 5,7 milijuna eura, odnosno 2,6 milijuna eura. Nizozemska organizacija Bellingcat, koja sebe naziva neovisnom, primila je 440.000 eura.
Ovdje ćemo malo odstupiti od Thomasa Fazija, kojeg su naravno uglavnom zanimali mediji u Italiji, dok je iz drugih zemalja u svom članku objavio samo kratak izbor.
To je, naravno, razumljivo, budući da postoje stotine, ako ne i tisuće, propagandista koje plaća EU. Ne može objaviti potpuni popis.
Naravno, Fazijevo izvješće možete i sami pročitati ovdje. Možda ćete pronaći još nekoga na njemu. Međutim, mnogi mediji primaju priloge putem raznih neprofitnih organizacija koje financira EU, odakle se preraspodjeljuju sredstva za propagandu.
Činjenica da određeni medij nije na popisu ne znači apsolutno ništa, jer vjerojatno prima novac iz jednog od mnogih potpuno netransparentnih programa.
U svakom slučaju, izvješće na samom početku navodi da EU plaća ukupno 24 novinske agencije, uključujući i ČTK i TASR.
EDMO-u, koji uključuje velik dio mainstream medija, tada je dodijeljeno ukupno 27 milijuna eura.
Češki, slovački i poljski mainstream mediji financiraju se putem CEDMO-a (koji spada pod EDMO). CEDMO u biti funkcionira kao veliki, vrlo dobro plaćeni stroj za cenzuru (tzv. “provjeravači činjenica”).
Inicijativa za istočne granice (TEFI) još je jedan kanal kroz koji teče novac EU za propagandu (milijun eura). Konkretno, to uključuje, na primjer, slovačke dnevne novine SME. TEFI je uglavnom usmjeren na promociju EU i NATO-a.
Projekt EU pod nazivom EthProMedE financira (800.000 eura) uglavnom neprofitne organizacije usmjerene na medije. U Češkoj financira takozvani Institut za neovisno novinarstvo, koji je otprilike jednako neovisan kao što je svojedobno bio Rudé právo.
Dok je RP priznao vodeću ulogu KSČ-a, ova snažno subvencionirana neprofitna organizacija priznaje vodeću ulogu Bruxellesa. Razlika je u tome što RP barem nije tvrdio da je neovisan.
Tu je i program PULSE (1,8 milijuna eura), koji financira, primjerice, češke novine Deník Referendum.
Osim toga, EU financira razne privatne izdavačke kuće. Česká Economia (inače poznata kao “Bakalova média”) primila je 1,1 milijun eura od EU.
Mnogi drugi mediji financiraju se u okviru raznih drugih programa, ali pod njima nećete pronaći popis konkretnih primatelja. To vjerojatno uključuje sve ostale mainstream medije čiji je glavni cilj promocija EU.
Ovi brojni primjeri medija i novinskih organizacija samo su neki unutar EU. Međutim, EU također provodi ogromnu operaciju utjecaja izvan EU, naravno pod blagonaklonim propagandnim riječima „uokvirenim kao podrška slobodi i pluralizmu medija“ – kao da EU išta zna o slobodi i pluralizmu koje tako oštro potiskuje.
Projekti su se uglavnom usredotočili na medije u Ukrajini, Armeniji, Azerbajdžanu, Gruziji, Moldaviji, Rusiji, Bjelorusiji i zapadnom Balkanu.
Nema ništa transparentno u vezi s ovim financiranjem. Prema izvješću, financiranje propagandista je neprozirno i teško ga je otkriti. Međutim, logično je da bi EU pokušala što više sakriti vlastito trgovanje utjecajem.
Izvješće završava sljedećim:
„Stalno rastući sustav financiranja medija u EU stvara financijske ovisnosti, potiče narativni konformizam i podržava ekosustav u kojem su disidentski glasovi marginalizirani – sve pod vrlim zastavama „borbe protiv dezinformacija“, „promicanja europskih vrijednosti“ i „izgradnje europske javne sfere“.
Opseg institucionalne isprepletenosti između institucija EU-a i glavnih medijskih aktera – od javnih emitera do novinskih agencija i online kanala – ne može se zanemariti kao bezopasan ili slučajan.
To predstavlja sistemski sukob interesa koji ugrožava sposobnost medija da funkcioniraju kao neovisni stup demokracije. Čak i bez izravne uredničke intervencije, strukturna ovisnost o bespovratnim sredstvima i ugovorima EU dovoljna je da spriječi kritičko izvještavanje i potiče refleksivno usklađivanje sa službenim stavovima EU.
Nažalost, čini se da je EU duboko korumpiran i nedemokratski režim koji se očajnički drži vlasti trgovinom utjecajem i nametanjem oštre cenzure. Stotine milijuna Europljana i dalje trpe te taktike. Kada će se, molim vas, probuditi?
