Ne plašite me više Ničim. ni da će Oluja. ni da će Tuča, ni da će Potres, ni da će Poplava, ni da ću umrijet od Vrućine, ni da sam pod Kupolom, ni da će nas El Ninjo satrat i oduzeti sve.

Kao da već niste pokušali više puta. Sve ste mi uzeli i eto mene opet u inat. Glupo je slušati vas kad kažete kada i u koliko sati kreće kraj pa nismo više djeca koju plašite, svi živimo u ovom sranju koje ste zakuhali bez našeg pristanka.

Ustat ću sutra ujutro, bit će vrući ljetni dan što je ljeti posve „neočekivano“. Sama ću procijeniti nivo vaše ludosti i živjeti kao da ne postojite. Odbijam biti dio vaše histerije beskrajnog plašenja i savjeta da pijem dovoljno vode, jer da to ne kažete na svim glavnim vijestima umrli bi svi od Žeđi.

Nije li dosta vaših suludih uznemiravanja i najava kraja svijeta. Imam ja svoj Svijet, vama nedostupan. U njemu je svaka Oluja nova lekcija, svaki Gubitak dobitak. Ovakvima poput mene ne možete ništa, jer da imate smisla ikakvog pa ne bi ljudima nudili samo nesreće, saobraćajke, smrt, rat, tugu, stres i nesigurnost.

Valjda bi se našla neka Sretna vijest u ovom svijetu, ali eto, vi je nikada ne registrirate. Zanimljivo zar ne, nema radosti, naravno da nema, samo plašenje za djecu prije spavanja i odrasle prije Buđenja. Sva sreća da postoji daljinski i rečenica. Sad ću vas Zagasiti i više vas nikada neću upaliti.