Sjećajući se njegovog društveno angažiranog novinarstva pitamo se – gdje je nestalo pravo novinarstvo? Jesu li današnji novinari u službi naroda ili u službi svojih sponzora? Mislim da svi znamo odgovor na ovo pitanje. Žalosno je sve to. U sebičnom svijetu nitko se više ne bavi društvom u cjelini već jedino sobom što je porazno. Medijskom tržištu kao nikada prije nedostaju ljudi koji su spremni vidjeti širu društvenu sliku, ona koja se tiče sviju nas.

U jednom od svojih brojnih tekstova Željko Malnar osvrnuo se i na filozofiju koju je obožavao. “Filozofiranje jest potreba da se nađe put do samoga sebe i da se pomogne sebi samome.” Važno je do kraja upoznati i zavoljeti sebe, ali i sjetiti se da smo upućeni jedni na druge i da niti jedan čovjek nije pusti otok.

Željko se nije slučajno pozivao na Jaspersove riječi – “Ono što sam osvješćivanjem stekao sam za sebe, to kao da nije stečeno. Ono, pak, što se stekne u komunikaciji, to jest prava spoznaja, jer istina počinje u dvoje.” Željko je, naime, više od svega vjerovao u komunikaciju. “I filozofija traži komunikaciju. Ona traži da čovjek napusti prkosno potvrđivanje sebe.
“, napisao je. Voljeli smo njegovu ironiju, njegov sarkazam, njegov britak humor. Sve što bi spoznao o svijetu u kojem živimo nesebično bi dijelio sa svima nama.

Sjećamo ga se sa zahvalnošću za sve što nam je poklonio. Nesebično je s nama dijelio i mudrost, i smijeh, ponekad i suze, ali i brojne savjete za preživljavanje u ovom društvu koje se u biti teško može nazvati društvom, jer to pokušava biti, ali mu ne ide baš najbolje. No, Željko Malnar nikada nas nije poticao na ozbiljan pristup životu, već upravo suprotno, na onaj neozbiljan.

“Djeco, život je samo šala. Tko ga ozbiljno shvati, taj popuši.” Eto kako je razmišljao Željko Malnar. A tako je i živio, potičući i druge da tako žive. Sretna mu i mirna plovidba vječnim prostranstvima. Sjećamo ga se uz osmijeh, kako bi on i htio.