Povjesničar Hrvoje Klasić naseljavao bi horde migranata po hrvatskim otocima pod tvrdnjom da će to spasiti propalo domaće gospodarstvo, piše Andrija Klarić.
Hrvoje Klasić je prije dvije godine na HTV-u predložio da Hrvatska naseli izbjeglice iz Sirije, Libanona i sjeverne Afrike na svoje polupuste otoke. Masline, poljoprivreda, turizam. „Koga bi se ugrozilo?”
Prije nego dođemo do otoka, zaustavimo se na jednoj rečenici u kojoj je on, kao povjesničar, morao biti najjači:
„Šezdesetih godina, bi li njemačko gospodarsko čudo bilo moguće bez Turaka i bez Balkanaca? Ne bi bilo moguće.”
Provjerimo.
Njemačko gospodarsko čudo počinje valutnom reformom 1948. Prvi sporazum o dovođenju radnika potpisan je s Italijom 1955. Sa Španjolskom i Grčkom 1960. S Turskom 1961. S Jugoslavijom 1968.
Dakle: Turci i „Balkanci”, koje Klasić izrijekom navodi kao uvjet čuda, dolaze trinaest odnosno dvadeset godina nakon što je čudo počelo. U razdoblju 1961.–1966. njemačka nezaposlenost iznosila je 0,7 do 0,8 posto. Gastarbajteri nisu bili uzrok pune zaposlenosti nego njezina posljedica. Održali su uzlet, nisu ga izazvali.
To je uzročnost postavljena naopako, i to na primjeru koji spada u temeljno gradivo europske povijesti 20. stoljeća.
Ali kronologija je manji problem. Veći je ovaj: Njemačka je najgori mogući primjer za tezu koju Klasić brani. Cijeli je program bio zamišljen kao rotacijski – ljudi dođu, odrade, vrate se. Nisu se vratili. Max Frisch je to sažeo rečenicom koja je ušla u udžbenike: „Zvali smo radnu snagu, a došli su ljudi.” Njemačka je tako dobila šezdeset godina integracijske rasprave koja traje i danas.
Klasić iz njemačke prošlosti uzima prosperitet, a ostavlja sve ostalo.
Za to postoji izraz. Njegov vlastiti. U istoj emisiji kaže da se prema prošlosti odnosimo „kao prema samoposluzi – ulazimo kad poželimo, po ono što nam se u tom trenutku svidi, a ostalo zanemarimo”.
Točno tako.
Sada otoci.
Otoci nisu prazan prostor koji čeka stanovnike. To je prostor koji ljudi napuštaju već stoljeće. Prema podacima resornog ministarstva, 29 posto otočana ima 65 i više godina, naspram 22 posto na razini države. Isto to ministarstvo subvencionira dovoz pitke vode na otoke.
Prijedlog, dakle, pretpostavlja da će stranci bez ičega ostati ondje gdje domaći s kućom, zemljom i grobljem nisu ostali.
I još jedan podatak. Godine 2024. u Hrvatskoj je izraženo 26.776 namjera za međunarodnu zaštitu. Zahtjeva je podneseno 1.419. Odobreno ih je 80. Devedeset pet posto ljudi nestane prije nego išta potpiše, jer im Hrvatska nije odredište nego hodnik.
Traži se, dakle, da na Silbi ostanu ljudi koji ne žele ostati ni u Zagrebu.
Klasić je predvidio i ovo: da ćemo pokazati netrpeljivost kad počnu dolaziti „liječnici, nastavnici, inženjeri koji će htjeti ovdje posao”. Došli su građevinari i konobari na 600 do 700 eura, na poslove koje domaći neće. Netrpeljivost se pojavila svejedno. Njegova prognoza pogodila je ishod, ali promašila razlog – a on i dalje uvjerava ekonomskim argumentom koji vlastiti podaci ne podupiru.
Na kraju sve to naziva iracionalnim.
Šteta, jer je u istoj emisiji rekao i ovo: „Dijalog je i dijalog mene sa mnom. Da sam preispitujem svoje stavove. Nitko nikad u svemu nije u pravu.”
Postavio je standard, pa ga dvadesetak redaka kasnije prekršio.
A sada ono što mu treba priznati, jer je točno i jer je važno.
Kad kaže da nam ljudi trebaju – u pravu je. Prošle godine u Hrvatskoj je umrlo 19.000 ljudi više nego što se rodilo. Medijalna dob nam je 44,5 godina.
Kad kaže da bez uvezenih radnika nema obnove nakon potresa – u pravu je. To je najbolji argument koji je izrekao i najmanje citiran.
I kad kaže da imamo dvostruka mjerila – u pravu je, i to boli. Prošle godine je Njemačka istodobno bila najveća zemlja iz koje nam ljudi dolaze i najveća zemlja u koju nam ljudi odlaze. Tražimo za svoje ono što ne damo tuđima.
To je pošteno reći.
Ali od nekoga tko živi od povijesti pošteno je tražiti da mu se godine slažu.
Cijela emisija je ispod. Pogledajte je, pa sudite sami.
