Austrija je deportirala petero ilegalnih migranata u Hrvatsku, a među njima se nalazi i Afganistanac sa kriminalnim dosjeom.
Dok Hrvatsku napuštaju tisuće njezinih građana, država istodobno preuzima odgovornost za osobe koje joj druge članice EU-a vraćaju prema pravilima sulude Dublinske uredbe. Slučaj pet osoba koje je Austrija 17. rujna prebacila u Hrvatsku ponovno otvara pitanje hrvatske migracijske i demografske politike.
U ranim jutarnjim satima 17. rujna Austrija je u Hrvatsku prebacila pet osoba bez dozvole boravka. Austrijsko Ministarstvo unutarnjih poslova navodi da je riječ o tzv. Dublinskom transferu, odnosno postupku u kojem se osobu vraća u državu članicu koja je prema pravilima Dublin III odgovorna za njezin zahtjev za međunarodnu zaštitu.
U skupini su bila dva sirijska državljana te po jedan državljanin Turske, Rusije i Afganistana. Posebnu pozornost privukao je 27-godišnji Afganistanac za kojega austrijske vlasti navode da je u Austriji četiri puta pravomoćno osuđivan, za nasilna, imovinska i kaznena djela povezana s drogama.
Upravo zato pitanje nije samo što se dogodilo s tih pet ljudi, nego što takvi slučajevi govore o sustavu u cjelini.
Hrvatska prazni stanovništvo, a popunjava ga doseljavanjem osoba iz zemalja trećeg svijeta
Ovdje dolazimo do puno šireg problema.
Hrvatska se godinama suočava s ozbiljnim demografskim promjenama i odlaskom vlastitih građana. Prema najnovijim podacima Državnog zavoda za statistiku, tijekom 2025. iz Hrvatske se u inozemstvo odselilo 37.485 osoba, među kojima 13.138 hrvatskih državljana. Istodobno se u Hrvatsku doselilo 56.665 osoba, od čega 39.822 stranaca.
Dakle, statistički gledano, Hrvatska danas ima pozitivan saldo vanjske migracije. No iza tog podatka krije se velika promjena strukture stanovništva: među doseljenima iz inozemstva gotovo 70 posto činili su strani državljani. DZS pritom navodi da je u ukupnom broju doseljenih značajan udio stranaca kojima su izdane dozvole za boravak i rad.
I upravo tu treba postaviti neugodno pitanje.
Ako hrvatski građani desetljećima odlaze jer u vlastitoj zemlji ne vide dovoljno dobrih gospodarskih i životnih perspektiva, je li odgovor države doista samo nadomjestiti ih novim stanovništvom iz drugih zemalja?
To nije pitanje protiv pojedinca koji dolazi u Hrvatsku. Nije ni pitanje protiv stranih radnika koji pošteno rade i žive u Hrvatskoj. Pitanje je političkog prioriteta: zašto hrvatska država nije jednako ambiciozna u stvaranju uvjeta zbog kojih bi vlastiti građani ostajali, vraćali se i ovdje zasnivali obitelji?
Od države koja gubi ljude do države koja prima ljude
Godinama smo slušali da Hrvatska ima problem s iseljavanjem. Danas se, međutim, sve više govori o uvozu radne snage i potrebi za doseljavanjem.
To su dva procesa koja se mogu događati istodobno, ali ih nije moguće promatrati potpuno odvojeno.
Ako mladi Hrvat ode u Irsku, Njemačku ili Austriju jer ondje vidi bolje plaće, mogućnosti i perspektivu, a istodobno Hrvatska svoje demografske i radne potrebe sve više rješava uvozom stranih radnika, postavlja se pitanje je li država riješila demografski problem ili je samo promijenila njegov oblik.
Još je osjetljivije kada se u javnosti pojave slučajevi poput ovoga iz Austrije.
Jer austrijske vlasti ne govore samo o pet osoba koje su vraćene Hrvatskoj. One govore o osobi koja je, prema njihovim navodima, četiri puta pravomoćno osuđivana.
To ne znači da treba kriminalizirati apsolutno sve migrante kao skupinu. Ali znači da je sasvim legitimno pitati hrvatske institucije:
Tko preuzima odgovornost za takve osobe nakon njihova transfera? Što se događa s njihovim statusom? Provjeravaju li se njihove okolnosti? Koje mjere hrvatske vlasti mogu poduzeti ako predstavljaju sigurnosni rizik? I koliko je hrvatska javnost uopće informirana o tome što se događa nakon transfera?
To su pitanja na koja javnost ima pravo dobiti jasne odgovore.
Problem nije jedan Afganistanac. Problem je smjer politike.
Najlakše bi bilo cijelu priču svesti na jednog 27-godišnjaka s kriminalnom prošlošću.
Ali to bi promašilo bit.
Pravi problem je puno širi: kakvu migracijsku, demografsku i gospodarsku politiku Hrvatska želi voditi tijekom sljedećih desetljeća?
Želimo li zemlju u kojoj će hrvatski građani imati dovoljno razloga ostati?
Želimo li gospodarstvo koje će moći ponuditi plaće i životni standard zbog kojih odlazak više nije prirodan izbor za velik dio mladih?
Želimo li privlačiti ljude iz drugih država zato što ih naše gospodarstvo stvarno treba, uz jasne kriterije i učinkovitu integraciju?
I, konačno, želimo li imati sustav u kojem Hrvatska preuzima odgovornost za osobe vraćene iz drugih država članica, a da pritom hrvatski građani mogu dobiti jasan odgovor zašto se to događa i kakve su sigurnosne i financijske posljedice takve politike?
To su ozbiljna pitanja koja nadilaze dnevnu politiku.
Hrvatska može imati migracijsku politiku. Može primati strane radnike. Može provoditi europske propise. Ali istodobno mora imati i vlastitu demografsku strategiju, a ne dopustiti da se pitanje stanovništva automatski pretvori u računicu prema kojoj je svaki odlazak domaćeg čovjeka jednostavno moguće nadomjestiti dolaskom nekoga iz inozemstva. Ako je Hrvatskoj već potrebna radna snaga, onda bi se njena politika trebala kretati ka uvozu radnika iz susjednih zemalja koje su kuluturološki puno bliže od onih iz Sjeverne Afrike. No, ovdje se svjesno forsira upravo takav uvoz i to naravno nije ni malo slučajno.
Jer stanovništvo nije samo broj na papiru.
I ako je dugoročni odgovor hrvatske politike na odlazak vlastitih ljudi jednostavno — „dovest ćemo druge” — onda se s pravom treba pitati ne samo koliko će ljudi živjeti u Hrvatskoj, nego i kakva će Hrvatska tada biti.
