Devet brojki koje nemilosrdno razotkrivaju njemački neuspjeh u migracijama.
U Njemačkoj se već godinama, kada je riječ o migracijskim kretanjima, govori o ograničavanju, vraćanju i kontroli. No iza sve novih najava krije se sustav koji prima milijune ljudi, odbijenim tražiteljima azila izdaje nove dozvole boravka, obvezu napuštanja zemlje gotovo uopće ne provodi te čak i osobama kojima je zaštita već priznata u drugim državama članicama EU-a ponovno omogućuje ulazak u postupak. Devet službenih brojki pokazuje koliko je od navodno planiranog zaokreta u migracijskoj politici u stvarnosti ostalo.
Za početak, barem jedna donekle pozitivna vijest. Broj novih zahtjeva za azil u 2025. godini znatno je pao. Savezni ured za migracije i izbjeglice (BAMF) ukupno je zabilježio 113.236 prvih zahtjeva i 55.307 naknadnih zahtjeva. Broj novih zahtjeva za azil nastavio je padati i u prvoj polovici 2026. godine. BAMF je od siječnja do lipnja zabilježio 39.646 prvih zahtjeva, što je 35,4 posto manje nego u istom razdoblju prethodne godine. Istodobno je broj naknadnih zahtjeva porastao za 47,2 posto, na 16.901. Ukupno je tako ipak podneseno 56.547 zahtjeva za azil. Pad je, dakle, znatno manji kada se ne promatraju samo prvi zahtjevi koje vlada najradije ističe u javnosti.
Međutim, takav pad ne mijenja činjenicu da je politika tijekom godina stvorila golem broj osoba koje se već nalaze u sustavu, niti mijenja činjenicu da sustav vraćanja u zemlje podrijetla jedva zaslužuje takav naziv. Ključno pitanje ionako nije samo koliko ljudi dođe u jednoj godini. Presudno je koliko ih trajno ostaje, koliko se dosljedno provode negativne odluke, koliko ljudi, unatoč tome što su već dobili zaštitu u drugim državama, nastavlja dolaziti u Njemačku te kakve društvene i financijske posljedice iz toga proizlaze. Upravo na tom području bilanca je porazna.
3.236.395 „osoba koje traže zaštitu“ živi u Njemačkoj
Krajem 2025. godine u Središnjem registru stranaca bilo je evidentirano točno 3.236.395 takozvanih osoba koje traže zaštitu. Osobama koje traže zaštitu smatraju se strani državljani koji borave u Njemačkoj pozivajući se na humanitarne, političke ili međunarodnopravne razloge. U taj broj ubrajaju se i osobe kojima je zaštita odobrena, kao i osobe čiji je zahtjev još u postupku ili im je zaštita odbijena.
Više od 3,2 milijuna ljudi – to je broj stanovnika usporediv s cijelom jednom europskom državom poput Bosne i Hercegovine. Ono što je javnosti izvorno predstavljeno kao vremenski ograničen humanitarni prihvat, razvilo se u trajni paralelni model useljavanja. Smještaj, socijalna davanja, škole, zdravstvena skrb, integracijski programi i upravni postupci odavno se više ne organiziraju za privremenu izvanrednu situaciju, nego za populaciju koja broji milijune ljudi.
Pritom izraz „osobe koje traže zaštitu” prikriva političku stvarnost. Zaštita zvuči kao nešto privremeno. Međutim, njemački sustav u velikom broju stvara ljude koji trajno ostaju u zemlji – iako sustav azila nije zamišljen kao sustav za trajno useljavanje, nego kao privremena mjera.
1.020.715 osoba s odbijenim zahtjevom za azil
Na dan 31. prosinca 2025. u Njemačkoj je bilo evidentirano 1.020.715 osoba čiji je zahtjev za azil bio odbijen. Savezna vlada izričito navodi da je daleko najveći dio tih ljudi u međuvremenu stekao pravo na privremeni ili trajni boravak. Ono što je zamišljeno kao ublažavajuće objašnjenje, zapravo dokumentira razmjere političkog neuspjeha. Više od milijun ljudi najprije je dobilo negativnu odluku o zahtjevu za azil – a velika većina ipak je ostala u zemlji.
Odbijanje zahtjeva za azil u Njemačkoj očito često ne predstavlja kraj boravka, nego tek međukorak na putu do neke druge vrste dozvole boravka. Time postupak azila postaje jednosmjerna ulica. Tko dobije zaštitu, može ostati. Tko bude odbijen, nerijetko dobije privremeno dopuštenje boravka (Duldung), podnese naknadni zahtjev ili putem posebnih zakonskih odredbi i programa za stjecanje prava na ostanak ipak dođe do redovite dozvole boravka.
Time se politički uvelike smanjuje rizik od posljedica nezakonitog ulaska u zemlju: čak ni negativna odluka odavno više ne znači da osoba mora napustiti Njemačku. Država koja u zemlji evidentira više od milijun ljudi s odbijenim zahtjevima za azil, a istodobno objašnjava da je većina njih u međuvremenu ionako stekla pravo boravka, u praksi je odustala od načela privremene zaštite.
232.067 osoba moralo je napustiti Njemačku
Na dan 31. prosinca 2025. u Njemačkoj je boravilo 232.067 stranih državljana koji su bili obvezni napustiti zemlju. Do 31. ožujka 2026. taj je broj porastao na 237.588. Ne radi se o osobama čiji je postupak još u tijeku, nego o ljudima za koje je pravna obveza napuštanja zemlje već bila konačno utvrđena. Prema važećem pravu, stotine tisuća ljudi trebale bi napustiti Njemačku – no unatoč tome ostaju u zemlji. Time se obveza napuštanja zemlje svodi na administrativnu konstataciju bez dostatnih praktičnih posljedica. Država utvrdi da netko mora otići, ali u mnogim slučajevima nije u stanju ili nije voljna provesti vlastitu odluku.
Upravo se na tome vidi razlika između pravne države na papiru i pravne države koja je sposobna djelovati. Zakoni, upravna rješenja i sudske presude bezvrijedni su ako se njihova provedba sustavno izostavlja. Obveza napuštanja zemlje koja se godinama ne izvršava nije učinkovita sankcija. Ona predstavlja poziv da se njemačku državu ne shvaća ozbiljno. Dok Danska zaštitu odobrenu kroz azil načelno smatra privremenom te povratak proglašava političkim ciljem, Njemačka čak i izvršivu obvezu napuštanja zemlje sve više tretira kao neobvezujući popis želja. Sasvim u skladu s načelom: „Može biti, ali ne mora.“
34.448 planiranih deportacija nije provedeno
Tijekom 2025. godine ukupno je propalo 34.448 planiranih deportacija. Od toga je 32.855 obustavljeno još prije nego što su osobe predane Saveznoj policiji. Daljnjih 441 deportacija propala je tijekom, a 1.152 nakon predaje Saveznoj policiji. Nasuprot tome, stvarno je provedeno samo 22.787 deportacija. Time je broj obustavljenih deportacija bio znatno veći od broja uspješno izvršenih. S obzirom na takve brojke, ne može se govoriti o „ofenzivi vraćanja”. Njemački sustav deportacija prije svega proizvodi najave, termine, spise i obustave postupaka.
Posebno su znakoviti razlozi za to. U 21.341 slučaju planirano privođenje osobe radi deportacije nije provedeno ili je mjera otkazana još istoga dana. Dodatnih 11.184 zahtjeva za provedbu vraćanja otkazano je najkasnije dan prije planiranog izvršenja. Samo je manji dio slučajeva propao zbog dramatičnog otpora osoba, hitnih zdravstvenih razloga ili odbijanja prijevoznika da ih prevezu.
Glavni problem, dakle, nije u dramatičnim scenama u zračnim lukama, nego u samom državnom aparatu. Tijela vlasti u desecima tisuća slučajeva ne uspijevaju čak ni dovesti osobu u predviđeno vrijeme Saveznoj policiji. Sustav koji zakaže već na tom osnovnom koraku može najavljivati koliko god želi letova za deportaciju – u velikoj mjeri ostaje neučinkovit. Jer da bi se takvi letovi mogli provesti, potrebne su i osobe koje bi trebale biti deportirane. No čini se da ni to nije moguće.
62.950 nezakonitih ulazaka u zemlju je evidentirano
Savezna policija je tijekom 2025. godine evidentirala ukupno 62.950 osoba koje su nezakonito ušle u Njemačku. Najčešće su utvrđeni državljani Ukrajine, Afganistana, Sirije, Turske i Alžira. Broj se temelji na policijskoj ulaznoj statistici te, po prirodi stvari, obuhvaća samo one slučajeve koje su vlasti uopće otkrile. Gotovo 63.000 utvrđenih nezakonitih ulazaka u jednoj godini pokazuje da je Njemačka i dalje daleko od učinkovite kontrole svojih granica. Čak i nakon godina političkih obećanja i povremenih graničnih kontrola, desecima tisuća ljudi uspijeva ući u zemlju bez potrebnog odobrenja za ulazak.
Situacija postaje još apsurdnija zbog njemačkog sustava azilnog prava. Osoba koja nezakonito uđe u zemlju, a zatim zatraži zaštitu, u pravilu ne bude odmah vraćena, nego se uključuje u postupak azila. Prethodno kršenje propisa o ulasku politički pada u drugi plan, dok započinju smještaj, skrb i pravna obrada zahtjeva. Tako nastaje sustav u kojem se nezakonit ulazak može isplatiti. Granica je formalno zaštićena, ali iza nje čeka postupak koji čak ni nakon odbijanja zahtjeva često ne završava stvarnim udaljenjem iz zemlje.
14.613 osoba već je imalo zaštitu u Grčkoj
Tijekom 2025. godine 14.613 osoba podnijelo je prvi zahtjev za azil u Njemačkoj, iako im je zaštita već bila odobrena u Grčkoj. Dodatnih 13.394 podnositelja zahtjeva imalo je podudaranje u sustavu Eurodac, što je upućivalo na to da je protiv njih u Grčkoj već bio pokrenut postupak za azil. Ti ljudi nisu izravno iz ratnog područja došli u Njemačku. Već su stigli u sigurnu državu članicu Europske unije, ondje prošli postupak azila i dobili međunarodnu zaštitu. Unatoč tome nastavili su put prema Njemačkoj i ondje ponovno podnijeli zahtjev.
Europski sustav azila (tzv. Dublinska uredba) time se pretvara u farsu. Tražitelji azila očito mogu birati u kojoj državi očekuju najpovoljnije životne uvjete, jer Njemačka spremno otvara novi postupak. Pravo na zaštitu tako se postupno pretvara u pravo na slobodan izbor socijalne države koju smatraju najizdašnijom.
U istoj je godini u Grčku deportirano samo 811 državljana trećih zemalja. Taj broj nije moguće izravno usporediti s 14.613 novih zahtjeva iste skupine osoba, ali pokazuje golemi nesrazmjer između sekundarnih migracija prema Njemačkoj i stvarnih vraćanja u Grčku. Europa nema funkcionalan zajednički sustav azila sve dok tražitelji azila mogu nesmetano nastavljati putovanje prema drugim državama, a zemlje koje preferiraju potom snose teret postupaka, troškova i društvenih posljedica.
42,9 posto osumnjičenih za nasilna kaznena djela bili su strani državljani
Strani državljani činili su 2025. godine čak 42,9 posto svih osumnjičenih za nasilna kaznena djela. Savezni kriminalistički ured (BKA) izričito navodi da je ta skupina značajno prekomjerno zastupljena. Policijska statistika kriminaliteta evidentira osumnjičene osobe, a ne pravomoćno osuđene. Međutim, ta statistička napomena ne mijenja činjenicu da je, prema samom BKA-u, riječ o skupini koja je izrazito prekomjerno zastupljena. Također ne mijenja činjenicu da gotovo svaki drugi evidentirani osumnjičenik za nasilno kazneno djelo nije imao njemačko državljanstvo.
Već godinama politika pokušava objasniti taj razvoj događaja različitom dobnom strukturom, većim udjelom muškaraca ili socijalnim čimbenicima. No čak i ako takvi čimbenici djelomično objašnjavaju razlike, politička odgovornost ostaje. Naime, upravo je njemačka migracijska politika u velikoj mjeri odredila sastav, opseg i odabir useljavanja.
Tko god godinama pretežno prima mlade muškarce iz društava obilježenih tradicionalnim obrascima, nasiljem i velikim kulturnim razlikama (prije svega iz muslimanskih društava), ne bi se poslije trebao čuditi što se to odražava i u statistici kriminaliteta. Stanovništvo mora snositi posljedice politike čiji bi nositelji pripadajuće brojke najradije raspravljali samo uz metodološke ograde.
14,8 posto nezaposlenosti među stranim državljanima
Prosječna stopa nezaposlenosti stranih državljana u 2025. godini iznosila je 14,8 posto, što je više od tri puta više nego među njemačkim državljanima. Broj nezaposlenih stranaca ponovno je porastao unatoč svim programima integracije. Od 2015. godine njemačkoj se javnosti govorilo da će masovno useljavanje riješiti navodni nedostatak kvalificirane radne snage, stabilizirati mirovinski sustav i potaknuti novi gospodarski rast. Deset godina kasnije statistika nezaposlenosti pokazuje drukčiju sliku. Dok poduzeća doista traže kvalificirane radnike, velik dio ljudi koji su ušli u zemlju putem sustava azila nema ni potrebne stručne kvalifikacije ni dovoljno znanje jezika.
Njemačka, naime, nije prije svega uvezla kvalificiranu radnu snagu, nego je u mnogim slučajevima povećala potrebu za dodatnim obrazovanjem, skrbi i socijalnim davanjima. Troškovi koji iz toga proizlaze potom se predstavljaju kao nužna „ulaganja u integraciju”, iako su nastali upravo zbog prethodnog nekontroliranog useljavanja.
Činjenica da mnogi strani radnici (primjerice vrijedne medicinske sestre i njegovatelji s Filipina) obavljaju prijeko potreban posao ne pobija ovu ocjenu. Gospodarska migracija kvalificiranih osoba i nekontrolirana migracija putem sustava azila dva su potpuno različita procesa. Politika ih namjerno stavlja u isti koš kako bi gospodarski doprinos redovito zaposlenih stranih stručnjaka iskoristila kao opravdanje za disfunkcionalan sustav azila.
Savezna država izdvojila je 24,8 milijardi eura
Financijska sredstva koja je savezna država 2025. godine izdvojila „u kontekstu izbjeglištva i migracija“ iznosila su 24,8 milijardi eura. U taj iznos ubrajaju se, među ostalim, socijalna davanja i mjere integracije, financijska pomoć saveznim pokrajinama i općinama te izdaci za suzbijanje takozvanih uzroka izbjeglištva. Dodatni samostalni troškovi saveznih pokrajina i općina (kao ni troškovi zakonskih zdravstvenih osiguranja, koja također sudjeluju u financiranju zdravstvene skrbi za te osobe) u taj iznos nisu ni uključeni.
Od 2016. godine samo sredstva savezne države prikazana u odgovarajućim vladinim izvješćima zbrojeno iznose 242,5 milijardi eura. Gotovo četvrt bilijuna eura u deset godina – i to bez cjelovitog obračuna svih ukupnih troškova za državu. Pritom nije riječ samo o smještaju i neposrednoj skrbi. Dodatno se financiraju građanski dohodak (Bürgergeld), zdravstvene usluge, škole, dodatna administracija, policija, pravosuđe, integracijski tečajevi, učenje jezika, stambena izgradnja te dugoročne posljedice populacije čija je stopa nezaposlenosti znatno viša od njemačkog prosjeka.
Unatoč tome, politika se do danas odbija izraditi transparentan obračun ukupnih troškova migracija. Rashodi su raspoređeni među različitim ministarstvima, proračunskim stavkama, saveznim pokrajinama, općinama i sustavima socijalnog osiguranja. Zbog toga je javnosti gotovo nemoguće steći jasan uvid u ukupni iznos, dok iz godine u godinu nove milijarde odlaze u sustav bez vidljivog kraja.
Brojke više ne ostavljaju prostor za izgovore
Nijedna od ovih devet brojki ne potječe iz neke „desničarske“ kampanje. Sve dolaze od Saveznog statističkog ureda, Saveznog kriminalističkog ureda, Savezne agencije za rad, Saveznog ureda za migracije i izbjeglice te iz službenih odgovora savezne vlade. Time sama država pruža dokaze o neuspjehu vlastite politike.
Više od 3,2 milijuna takozvanih „osoba koje traže zaštitu“, više od milijun evidentiranih osoba s odbijenim zahtjevom za azil, stotine tisuća osoba koje su obvezne napustiti zemlju, deseci tisuća neuspjelih deportacija, nezakoniti ulasci u zemlju, opsežne sekundarne migracije, izrazita prekomjerna zastupljenost među osumnjičenima za nasilna kaznena djela, tri puta veća stopa nezaposlenosti i godišnji izdaci koji se mjere milijardama eura nisu privremeni „izazovi“. Oni su rezultat političkih odluka.
Danska je pokazala da i vlada predvođena socijaldemokratima može ograničiti migracije, provoditi načelo privremene zaštite i štititi nacionalni identitet. U Njemačkoj se, nasuprot tome, usporedivi zahtjevi i dalje moralno diskreditiraju, prikazuju kao predmet interesa obavještajnih službi ili se proglašavaju navodno ekstremističkima.
Stoga pitanje odavno više nije treba li Njemačkoj drukčija migracijska politika. Pitanje glasi koliko dugo politička elita još može odbijati izvući zaključke iz vlastitih brojki. Jer država koja ne kontrolira svoje granice, ne provodi vlastite odluke i vlastitom stanovništvu prepušta plaćanje posljedica nema samo problem s migracijama. Ona ima problem s vlastitim autoritetom.
