EU pakt o migracijama stupit će na snagu u petak: Na čemu se temelji i što bi to moglo značiti za nas?
Pakt EU o migracijama, na koji smo ovdje upozoravali dok se još sastavljao u Bruxellesu, stupit će na snagu u petak. Bilo je jasno da EU samo smišlja način da prethodno odbijene kvote zamijeni nečim drugim.
Zagovornici pakta o migracijama tvrde da će on zapravo spriječiti migracije. Ali svatko tko dugo prati migracijsku politiku EU dobro zna da to nije slučaj. Štoviše, protuimigrantske stranke iz većine zemalja EU također su protiv pakta o migracijama.
Zašto bi bili protiv nečega što će im pomoći u njihovoj politici?
Pratimo migracijsku politiku EU od 2015., od velike invazije. Također vrlo pomno pratimo migracijsku politiku UN-a, koja je vrlo usko povezana s politikom EU.
Pakt EU o migracijama i azilu, koji će stupiti na snagu 12. lipnja 2026., zapravo je konačna pravna provedba zamjenske migracijske agende UN-a.
Postavlja obvezne kvote ili ogromne kazne za svaku državu članicu, u kombinaciji s koordiniranim globalnim režimom govora mržnje koji svaku kritiku označava kao ekstremizam.
Migracijski pakt zapravo nameće demografske promjene europskim zemljama bez pristanka njihovog stanovništva.
Željeli bih vas podsjetiti da će za svakog odbijenog migranta postojati obveza plaćanja kazne od oko 20.000 eura. Prezadužene europske zemlje neće to moći predugo izdržati.
No, pogledajmo sada na čemu se temelji migracijski pakt i što on, između ostalog, uključuje.
Temelji su postavljeni nekoliko godina ranije putem Globalnog sporazuma UN-a o migracijama.
Prema paktu, migracija je dobra. Uvijek i bez ograničenja… Pakt naglašava da se uzima u obzir nacionalno zakonodavstvo, ali je također potrebno prilagoditi to zakonodavstvo u smislu UN-a… Mediji bi trebali sudjelovati u praćenju migracija.
Kritika migracija postat će kazneno djelo prema paktu o migracijama. Bit će nemoguće kritizirati Merkelinu politiku dobrodošlice koja je uništila Europu, bez rizika da budete osuđeni za govor mržnje…
Mehanizam provedbe uslijedio je ubrzo nakon toga. Godine 2019. glavni tajnik UN-a António Guterres predstavio je Strategiju i akcijski plan UN-a za borbu protiv govora mržnje.
Prema njegovim riječima, UN sada koordinira sve agencije, vlade, tehnološke tvrtke i medije kako bi „identificirali, spriječili i suočili se s govorom mržnje“.
Tvrdio je da to nije ograničenje slobode govora. Ali vrijeme i kontekst jasno ukazuju na pravu svrhu: zaštititi projekt razmjene stanovništva od javnog protivljenja.
Formula je jasna.
Ovo je jasna i dobro isplanirana strategija uništenja klasičnog Zapada i zapadne civilizacije, s posebnim naglaskom na Europu.
- Međunarodni sporazumi koji masovne migracije proglašavaju „ljudskim pravom“ i moralnom obvezom.
- Mehanizmi mekog prava koji vrše pritisak na države da promijene svoje domaće zakone.
- Globalni okvir za „govor mržnje“ koji kritiku ovog projekta označava kao opasni ekstremizam.
- Medijske i tehnološke tvrtke potpisale su ugovor kao izvršitelji.
Rezultat? Zapadno stanovništvo je marginalizirano. Istrgnuto iz vlastitih civilizacija, a istovremeno im je uskraćen svaki legitimni mehanizam za prosvjed.
Ako preglasno prosvjedujete, riskirate da vas proglase “mrziteljem”, izbace s platforme, istraže ili još gore.
Samo u Velikoj Britaniji dnevno se uhiti preko 30 ljudi zbog objava na društvenim mrežama u kojima se prosvjeduje protiv razmjene stanovništva.
To je genij sustava. Zapadni građani samo prividno žive u demokracijama, ali u stvarnosti su lišeni svake stvarne sposobnosti da se odupru vlastitoj demografskoj zamjeni i kulturnom istrebljenju.
Bilo da se radi o međunarodnim „sporazumima“, pravilima EU o zajedničkoj „solidarnosti“, domaćim zakonima protiv govora mržnje ili korporativnoj cenzuri, poruka je ista:
Moraš to prihvatiti bez rasprave.
Sporazum UN-a o migracijama i nova pravila EU ne odnose se na „upravljanje“ migracijama. Radi se o prisiljavanju zapadnih zemalja na razmjenu stanovništva i njenom nepovratnom djelovanju. Sve to uz kriminaliziranje neslaganja.
Pakt EU o migracijama stoga se temelji na paktu UN-a o migracijama.
Kako bi se osiguralo da sve zemlje to prihvate, takozvana “obavezna solidarnost” zamjenjuje se drugom opcijom: novčanom kaznom. To jest, dotična zemlja će platiti za svakog odbijenog migranta.
Zagovornici pakta o migracijama – posebno u obliku naše trenutne vlade i dobrod djela opozicije – tvrde da se možemo „otkupiti“ i slanjem pojačanja na granice trenutno preopterećenih zemalja ili dostavljanjem pomoći migracijskim centrima u drugim zemljama.
To je, međutim, istina samo ako dotična zemlja to želi. To se odnosi na zemlje poput Italije, Grčke, Cipra, Španjolske i Malte, koje se smatraju glavnim zemljama ulaska.
Ali vlade tih zemalja već su izjavile da će im prioritet biti uklanjanje ilegalnih imigranata, tj. preraspodjelu. Ne pomoć na granicama ili u migracijskim centrima.
Zagovornici pakta o migracijama stoga namjerno prikrivaju činjenicu da ako zemlje inzistiraju na preraspodjelu, neće biti druge mogućnosti osim prihvaćanja ili kazne.
Štoviše, malo se govori o činjenici da će, ako bilo koja zemlja pristupnica EU proglasi izvanredno stanje u vezi s migracijama, preraspodjelom doći do automatske.
Primjerice, Kanarski otoci su već dugo u izvanrednom stanju, a može se očekivati da će ga i sama Španjolska proglasiti svakog dana.
Ubrzo nakon što su mase ušle u zemlju kao dio legalizacije ilegalnih imigranata, Sánchez je jasno dao do znanja da očekuje suradnju EU-a u preraspodjelu.
Naravno, puno će ovisiti i o našoj sadašnjoj vladi. Zasad nam se čini da će kao i obično pristati na sve i d anas pčekuje horda migranata po svim gradovima Hrvatske.
Bruxelles ima na raspolaganju samo nekoliko zemalja za preraspodjelu gdje se još nije dogodila “potrebna” demografska razmjena.
Apsolutno smo uvjereni da je španjolska legalizacija ilegalnih imigranata dogovorena s EU. Iako Sánchez o tome govori godinama, tempirao ju je za ovu godinu.
I najavio je to samo nekoliko mjeseci prije stupanja na snagu pakta o migracijama. Bilo je predvidljivo da će invazija u tih nekoliko mjeseci poprimiti značajne razmjere.
Pretpostavljamo da će Španjolska, koja je već kontaktirala EU po tom pitanju, prva početi zahtijevati preraspodjelu onih koje je tamošnja progresivna vlada sama pozvala.
Uskoro ćemo saznati što nam Bruxelles sprema. Ali nemojte vjerovati da neće pokušati nametnuti “obaveznu solidarnost”, kada je razmjena europskih građana glavni zadatak EU-a.
Europske nacije moraju biti zamijenjene, što je dugoročni plan.
Ali povijest neće pitati jesu li arhitekti uspjeli. Pitat će jesu li Europljani još uvijek imali volje da to zaustave…
