Puno se priča o novoj Hrvatskoj: onoj koja postaje ne samo prihvatljiva, već i poželjna destinacija za strane radnike. A priča ide iz ekstrema u ekstrem: od ekstremno-lijevo-permisivne, u kojoj praktički treba ukinuti svaku kontrolu granica i pustiti u Hrvatsku sve koji žele ući, do ekstremno-desno-ksenofobne, koja svakog stranca vidi kao opasnost po sigurnost domicilnog stanovništva.
Stoga je potrebno analizirati što se događa i dati argumentiran, objektivan sud o fenomenu imigracije u Hrvatskoj.
(l)legalci
Prva stvar u kojoj se Hrvatska nikako ne snalazi je pravni aspekt. Hrvatske granice su apsolutno porozne i naša policija, neadekvatna u brojnosti i opremi, ne može osigurati sigurnost naših granica. Šumama i selima Gorskog Kotara tumaraju stotine neidentificiranih (uglavnom) mladića nerazjašnjenih namjera, a događale su se i provale, ulasci u dvorišta i privatne objekte. U međuvremenu, Božinović se pohvalio kako je u 2023. godine uhićen 1681 krijumčar migrantima iliti 94% više njih nego u 2022. godini! Možemo samo misliti koliko njih onda NIJE uhićeno…
Ti podaci nam daju do znanja da se radi o strašnom biznisu, što je uostalom već otkriveno kada je istraživački novinar Marin Vlahović svojim radom razbio lanac krijumčarenja koji je vodio Pakistanac Sameer Parvez Khan, hvalivši se ocem koji je politički dužnosnik te vezama s pakistanskom vojskom i tajnim službama. Iako je Konzulat Pakistana odbio komentirati slučaj, činjenica je da Parvez Khan možda nikada ne bi ni bio razotkriven da se dvadesetogodišnjak nije na svojim društvenim mrežama agresivno hvalio skupocjenim automobilima i satovima te privukao pozornost na sebe. Ispalo je da je vodio mrežu vozača-krijumčara i “okretao” desetke tisuća eura na švercanju migranata.
Naravno, s druge strane priče su ljudi koji u Hrvatsku dolaze legalno, s valjanim radnim dozvolama. Iako su vrlo jake indicije koje govore da je njihovo dovođenje ovdje biznis rezerviran za HDZ-ovce i njima bliske, puno je veći problem način njihovog života ovdje. No o tome više u nastavku…
Za sada, dovoljno je ustvrditi da država koja ne može adekvatno zaštititi svoje granice od ilegalnih ulazaka nije suverena, nije sigurna i nije – ozbiljna. A Plenkovićev strah od postavljanja vojske je zapravo strah da si ne ugrozi status “zlatnog dečka” europskih globalista, kojima bespogovorno služi otkad su ga nagradili mjestom premijera za dobro obavljen posao do 2011., kada je Hrvatska apsolutno nespremna gurnuta u tu mega verziju Jugoslavije.
Kulturološki problem
“Kada si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin”, rekao je sveti Ambrozije. S vremenom, to je postala maksima svih putnika dobre volje. Pokušaj prilagođavanja mjestu koje te ugostilo znak je poštovanja i dobrog odgoja. S fenomenom imigracije, koji je za malobrojan i iznimno homogeni narod poput hrvatskoga nešto posve novo, pokazuje se da se ljudi iz naroda s kojima imamo nekakvu kulturološku poveznicu (zajedničku religiju, povijesne ili geografske sličnosti) puno bolje prilagođavaju životu u Hrvatskoj od onih koji dolaze s Bliskog Istoka, iz muslimanskih zemalja, slabog obrazovanja.
Zabrinjava činjenica da, iako ih je relativno malo, broj nasilnih i kriminalnih djela koje čine (ilegalni) imigranti i tražitelji azila konstantno raste. Radi se o slučajevima koje navode čak i mainstream mediji, skloni globalističkom promoviranju useljeništva i zauzimanja radnih mjesta koja su Hrvati napustili i otišli ih obavljati na Sjever i Zapad za višestruko veće plaće. Od krađa i fizičkih obračuna, do silovanja i ubojstva, moguće je jednostavnim pretraživanjem interneta naći desetke članaka koji se odnose samo na Zagreb u zadnjih par godina, a imaju jedan zajednički nazivnik: počinitelji su imigranti / tražitelji azila.
Naravno, to je znači da mi nemamo kudikamo više domaćih kriminalaca, lopova i ubojica. Ali jest indikativno za problem koji postaje sve očitiji: neki se useljenici teško ili nikako ne prilagođavaju europskom / hrvatskom načinu života, već nastavljaju živjeti ovdje po regulama koje vrijede u njihovim zemljama.
Trebamo li tome doskočiti obaveznim programima integracije i/ili jačom prisutnošću policije u monitoringu došljaka iz kultura koje su bitno različite našoj? O tome možemo raspravljati. Ono što svakako nije mudro jest vrištati: “Rasizam!!!”, svaki put kada se dogodi incident. To je dovelo zemlje poput Švedske i Francuske na rub društvenog sloma.
Rasističkih ispada prema ljudima koji su ovdje došli pošteno zaraditi svoj kruh jest bilo, no hrvatski represivni i pravosudni aparat je u takvim slučajevima do sada reagirao neuobičajeno brzo i efikasno. Dok neki dočekaju smrt suca, odvjetnika i sudskog zapisničara prije negoli riješe jednostavan imovinski spor, Juraj Mesić je u nešto više od pola godine od objave svog rasističkog ispada uhićen, procesuiran i osuđen.
Smeđe roblje
Dežurni woke moralisti bi, umjesto da demoniziraju “bijele, heteroseksualne muškarce na poziciji moći” na konto izdvojenih slučaja bedaka poput Mesića, trebali potegnuti pitanje uvjeta u kojima došljaci s Istoka žive i rade u Hrvatskoj.
Sve je više svjedočanstava o rubno neljudskim uvjetima života: nagurani u stan ili kuću poput sardina, ti radnici često žive na kruhu i namazima, bez grijanja, sa suludim radnim vremenom i uvjetima rada. Želeći što više novca poslati svojim obiteljima, često žive na samom rubu ljudskog dostojanstva.
No to je tabu tema o kojoj nitko ne progovara pa čak ni oni kojima su inače puna usta ljudskih prava, koji imaju kritiku za svakog poslodavca, svakog poduzetnika, svako radno mjesto, svaku naznaku (kanibalističke verzije) kapitalizma.
S druge strane, to i nije čudno. Naša ljevica je potpuno impotentna u nastojanju da pomogne domaćem radniku, na poslu koji obavlja desetljećima, u zemlji u kojoj je rođen.
Kako onda očekivati da će pomoći Nepalcu koji je proputovao pola svijeta i presretan je što je dobio priliku dijeliti prostor s 15 drugih muškaraca, raditi 12 sati dnevno i poslati nekoliko stotina eura kući?
Netko će reći: “To su uvjeti na koje su pristali.” Da, jesu. Ali zar mi ne bismo trebali imati dovoljno ljudskosti, kao narod koji je u Dubrovačkoj Republici ukinuo ropstvo 400 godina prije SAD-a, da prepoznamo nemoralnost takvog ponašanja prema drugom ljudskom biću? Ti ljudi zaslužuju poštovanje, dok god svoj posao rade pošteno i na korist našeg društva i države.
Pozitivna diskriminacija
Na suprotnoj strani klackalice agencija za uvoz stranih radnika i nekih poslodavaca, koji imigrante percipiraju gotovo kao stoku, jeftinu radnu snagu koju se može dobro upregnuti, sjede mediji. Njihova je pak uloga hiperbolizirati svaku ljudsku reakciju, svaku pozitivnu gestu stranih radnika. O njima pišu u superlativima, naglašavajući njihove izvanjske i unutarnje ljepote. Čak i kada ti ljudi sami izjave da ne smatraju da su učinili nešto posebno, poput vozača autobusa s Filipina Bienvenida, koji je izveo djecu iz autobusa koji se zapalio te pokušao ugasiti požar. Radnja koju bi izveo svaki psihički normalan čovjek, medijski je uzdignuta na razinu nezapamćenog junaštva – samo zato jer je čovjek imigrant. Vidno zbunjen, dragi Bienvenido je primao nagrade i hvalospjeve, očito misleći da smo zemlja potpunih divljaka koji inače zaključaju djecu u gorućem autobusu i odu u obližnju birtiju na lozu, kada se njegovoj ljudskosti toliko divimo.
U međuvremenu, niti jedan medij nije potegnuo pitanje vlasnika neispravnog autobusa u kojem su ugroženi životi djece i vozača…
Možda je cilj je pozitivne diskriminacije nešto puno malignije. Isti oni mediji koji nas svako malo uvjeravaju da smo “najgluplji narod na svijetu” u ovakvim događajima vide priliku da nam daju do znanja da smo i najpokvareniji narod na svijetu? Jer čovjek zgaženog ponosa i bez samopoštovanja će pristati na svaki oblik iskorištavanja.
U Hrvatskoj nema mjesta za Hrvate?
Možda imigracija pozitivno utječe na tržište rada, popunjavajući prazna radna mjesta. No definitivno ne utječe pozitivno na tržište iznajmljivanja nekretnina, barem ne iz perspektive domaćih ljudi koji traže krov nad glavom.
Možda trenutno i najveći problem koji imamo – a o kojem nitko ne govori – jest činjenica da najmodavci MASOVNO ukidaju najam hrvatskim obiteljima jer su vidjeli priliku u iznajmljivanju svojih nekretnina za strane radnike, kojima najamninu naplaćuju 150-250 eura po krevetu. Naravno, u stan adekvatan za četvero ljudi, nagurati će kreveta na kat za desetero i utrostručiti svoju zaradu.
To je biznis koji je eksplodirao, čemu u prilog govori i činjenica da je zbog smještanja devetorice ilegalnih imigranata nedavno uhićen zaposlenik Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Grlić Radman, naravno, nije o tome znao ništa.
Prvo je ljudima s kućnim ljubimcima bilo problematično naći stan za najam. Zatim obiteljima s djecom. Što je donekle razumljivo, s obzirom na nedorečenost zakona i strah od ilegalnog zaposjedanja nekretnine i potpuno nerazumljivo s obzirom na to da smo navodno s jedne strane “katolička džamahirija” (u kojoj se uredno psuje Boga, mlati ženu i pobacuje neplanirano dijete), a s druge nam “srca krvare” za dječicu (ili samo onu čije su majke ideološki bliske multimilijunašice?)
Sada smo u vremenu kada se naše ljude izbacuje na ulicu kako bi se u stanove uselilo strance jer su ekonomski isplativiji!
Pouka priče
Kao i u većini slučajeva, opet smo sami sebi najveći neprijatelj.
Vođeni vladom bez kičme i vizije koja poslušnički ispunjava svaki “nadnacionalni” nalog izvana, zabijamo si autogolove. A kada utakmica rezultira naseljima šatora i stanovima od kartona pod mostovima, kao na Zapadu koji je kročio točno ovim putem na točno ovakav način, čudit ćemo se kako smo dospjeli tu gdje jesmo.
Odgovor će biti toliko strašan da ga nitko neće htjeti sebi priznati: Hrvatsku nisu uspjeli uništiti ni fašisti, ni komunisti, ni velikosrbi, ni imigranti.
Ali uspijevamo mi, Hrvati.
