Masovna migracija ne rješava probleme, ona je jedan od glavnih uzroka problema u Europi.
Prije mnogo godina, novinar Roy Beck ilustrirao je apsurdnost masovnih migracija analogijom žvakaćih guma. Prihvaćanje milijuna tražitelja azila ne ublažava siromaštvo; ono ga samo mijenja. Za nas. Mi se pretvaramo u upravo onaj problem koji smo pokušavali riješiti.
Roy Beck, američki novinar sa smislom za živopisne demonstracije, prije mnogo godina ilustrirao je apsurdnost masovnih migracija. U videu iz 2008. koji i dalje kruži, koristi žvakaće gume kao metaforu za siromašne u svijetu. Svaka žvakaća guma simbolizira milijun siromašnih ljudi koji su u to vrijeme svake godine legalno primljeni u SAD kao radnici migranti.
To je u oštroj suprotnosti s milijardama siromašnih – znatno siromašnijih od migranata koji su dovoljno bogati da dođu do SAD-a. Njihov broj se ne smanjuje zbog rasta stanovništva u zemljama u razvoju; naprotiv, povećava se.
Na kraju demonstracije, SAD se utapa u žvakaćim gumama, a svijet je i dalje siromašan. Beck izvodi logičan zaključak: “Imigracija nikada ne može biti učinkovita metoda ublažavanja svjetske patnje.” Siromaštvo se ne smanjuje; ono samo migrira.
To je još istinitije za EU nego za SAD. EU je upola manja, ali ima 100 milijuna stanovnika više. Gušće je naseljena, ali siromašnija prirodnim resursima. Od 2015. godine kontinent, uključujući Englesku, primio je više od 8,6 milijuna migranata izvan EU; samo u 2024. godini bilo je preko milijun zahtjeva za azil. A to čak ne uključuje spajanje obitelji.
Bruxelles kaže da je to naša moralna dužnost, to je zakon EU. Beckove Gumballs razotkrivaju ludilo – Europa bi morala primiti desetke milijuna migranata svake godine kako bi značajno ublažila teret globalnog Juga. Zemlje podrijetla migranata su pretežno islamske – Sirija, Afganistan, Sjeverna Afrika. Uglavnom su nesocijalizirani i odgojeni drugačije. Nedostaje im obrazovanja i pismenosti. Europska kultura i društvo su im strani. U tim uvjetima, čak je i integracija onih koji su već stigli nemoguća. A da ne spominjemo prihvat velike većine onih koji još uvijek žele doći.
Broj stanovnika globalnog Juga raste neumoljivo i eksplozivno. Prema projekcijama UN-a, stanovništvo Afrike će se povećati s današnjih 1,5 milijardi na 2,5 milijarde do 2050. – što je povećanje od jedne milijarde, prvenstveno u subsaharskim regijama. Bliski istok i Zapad će se popeti s 500 milijuna na preko 700 milijuna ljudi, potaknuti visokom stopom nataliteta. Ukupno će do 2050. na Zemlji biti gotovo 3,4 milijarde više ljudi, više nego Kina i Indija zajedno danas. Rodit će se u najsiromašnijim regijama planeta.
Pretpostavimo da samo četvrtina – otprilike 800 milijuna – migrira u Europu, privučeni našim sustavom socijalne skrbi i otvorenim granicama. Govorimo o vremenskom okviru od samo 25 godina. Domorodački Europljani postali bi manjina u vlastitoj zemlji. Naše društvo, naša infrastruktura, naši društveni sustavi bi se urušili. Ne bi bilo ni dovoljno stambenog prostora ni dovoljno električne energije – sigurno ne iz vjetroturbina i solarnih panela. Gradovi poput Berlina, Pariza ili Beča pretvorili bi se u mega-slumove, ispunjene ratovima bandi, područjima pod kontrolom šerijata i sukobima koji proizlaze iz zemalja podrijetla migranata. Naš kontinent, rodno mjesto prosvjetiteljstva, postao bi novi Kongo – kaotičan, siromašan i ugrožen migrantima.
Ovaj razvoj događaja već prijeti Zapadnoj Europi zbog milijuna ilegalnih migranata i visoke stope nataliteta među tražiteljima azila. Bez zatvaranja granica i repatrijacije ilegalnih imigranata, muslimani će biti najveća skupina među mladićima na ulicama naših gradova u roku od petnaest godina. To će sa sobom donijeti sve društvene posljedice koje dominacija islama podrazumijeva.
Ali čak i razmišljanje o nastavku politike otvorenih granica, s obzirom na populacijske trendove u zemljama u razvoju, ravno je društvenom samoubojstvu. Nemoguće je izvući milijarde ljudi iz siromaštva dovodeći ih u Europu. Umjesto toga, trebali bismo pomoći ljudima da pobjegnu iz siromaštva u vlastitim zemljama vlastitim naporima. A ne paternalističkim dijeljenjem “razvojne pomoći”, koja ionako samo puni džepove nevladinih organizacija i lokalnih moćnika. Ne, trebali bismo izvoziti ideje slobode i tržišnog gospodarstva. Prosperitet kroz slobodu. To je način da se smanji bijeda u svijetu, a ne da se uvozi u Europu.
