Otvorene granice Francuske pretvorile su javni prijevoz u ratnu zonu.
Veliki francuski eksperiment masovne migracije i otvorenih granica raspliće se pred našim očima. Nigdje to nije očitije nego na ulicama šireg Pariza, gdje su vozači autobusa — nekoć cijenjene osobe u civiliziranom društvu — sada prve žrtve anarhije.
U samo tri godine napadi na vozače RATP autobusa porasli su za nevjerojatnih 102%. Što nam ovo govori? Da je francuska nekontrolirana migracijska politika čak i osnovni čin javnog prijevoza pretvorila u pothvat visokog rizika.
Svakodnevni pokolj javnog prijevoza
Zamislite da se svaki dan budite, idete na posao kako biste obavljali bitnu javnu službu i znate da biste do kraja svoje smjene mogli biti pljunuti, udareni šakom, poliveni suzavcem ili još gore – jednostavno zato što ste radili svoj posao. Ovo je nova normala u Parizu. Vozači su bili napadnuti zbog manjih neugodnosti kao što su provođenje pravila o kartama, zaustavljanje kako bi se stariji putnik ukrcao ili odbijanje da daju svoj broj telefona.
Samo u 2024. godini zabilježeno je 1400 napada — gotovo četiri svakog dana. I to su samo prijavljeni slučajevi. Budući da su mnogi vozači previše demoralizirani da bi čak i podnijeli pritužbe, stvarni broj je vjerojatno puno veći.
Počinitelji? Dužnosnici oklijevaju izravno ih imenovati, ali obrazac je jasan. Ti su zločini nesrazmjerno koncentrirani u predgrađima, zabranjenim zonama, gdje vlada bezakonje, a neprijateljstvo prema francuskim institucijama je rašireno. Ova područja nisu samo opasna; to su strane enklave unutar Francuske, gdje mnogi stanovnici nisu odani zemlji koja ih hrani, štiti i brine za njih.
Nacija koja se previše boji imenovati problem
Vodstvo RATP-a priznaje krizu, no njihova rješenja su smiješna. Više kamera? Trening za “rješavanje sukoba”? Zar se ozbiljno pretvaramo da je problem samo nedostatak vještina deeskalacije među vozačima autobusa? Stvarnost je puno jednostavnija: Francuska je uvezla bezakonje. Što više nekontrolirane migracije Francuska tolerira, to njezine institucije imaju manje poštovanja.
Nekad su se poštovali radnici javnih službi. Kao što je jedan vozač rekao: “Čak i ako poštujete sva pravila, još uvijek vas mogu pretući ako nekoga pogledate na krivu stranu.” Vozači su toliko prestravljeni da mnogi izbjegavaju kontakt očima s putnicima samo kako bi smanjili mogućnost da budu napadnuti. Drugi nose ilegalni suzavac za samoobranu – jasno priznanje da ih je francuska država napustila.
Što se dogodilo Francuskoj?
Budimo otvoreni: francuska masovna migracijska politika izravno je potaknula ovaj kaos. Kada pozovete milijune ljudi iz regija gdje je poštivanje zakona i reda minimalno, gdje se na javne službenike gleda kao na mete, a ne kao vlasti, to je neizbježan rezultat.
Ipak, umjesto da se pozabavi temeljnim uzrokom – masovnom migracijom i kulturnom nekompatibilnošću – vlada nastavlja kritizirati vlastite građane, pretvarajući se da je riječ o nekom nejasnom problemu “urbanog stresa” ili “teških društvenih uvjeta”. Gluposti. Istina je jednostavna: Francuska je uvezla nekontroliranu klasu ljudi koji preziru francuske zakone, kivni na francuske radnike i gledaju na vlast kao na neprijatelja.
Nema više izgovora — Francuska mora zatvoriti granice
Jean Castex, predsjednik RATP-a, sada upućuje četiri do pet poziva tjedno vozačima koji su bili napadnuti. Prije nekoliko godina bila su samo dva. Ako se ovaj trend nastavi, Francuska će uskoro doći do točke u kojoj javni prijevoz neće funkcionirati.
Što se događa kada se vozači odbiju pojaviti? Kada putnici odbijaju ući u autobus? Kad svakodnevni život ne diktiraju francuski zakoni već uvezeno nasilje?
Postoji samo jedno rješenje: Francuska mora zatvoriti svoje granice i početi vraćati u domovinu one kojima nije mjesto u civiliziranom društvu. Vlada ima dužnost prije svega prema svojim građanima – ne prema onima koji je potkopavaju, napadaju i smiju joj se u lice.
Sve manje od toga je nacionalno samoubojstvo.
