Posljednja prilika za reemigraciju: Francuska je opomena za ostatak Europe

Posljednja prilika za reemigraciju: Francuska je opomena za ostatak Europe

Advertisements

Posljednja prilika za reemigraciju: Francuska je opomena za ostatak Europe.

Advertisements

Tko dovodi k sebi bezbroj ljudi iz Trećeg svijeta ne smije se čuditi ako se potom i sam mora suočiti s takvim stanjem. Aktualni požar koji se proširio cijelom Francuskom školski je primjer za to. Bezbrojni mladi migranti divljaju diljem zemlje, pale škole, crkve i gradske vijećnice, pljačkaju trgovine i napadaju policiju. Bez remigracije situacija se neće poboljšati. Naime, ti migranti sa sobom donose i svoj način razmišljanja, koji nije kompatibilan s našim.

Peter Scholl-Latour jednom je rekao: „Tko primi pola Kalkute, ne spašava Kalkutu, nego će i sam postati Kalkuta.” Bila je to rečenica zbog koje ga je politička ljevica oštro napadala. No mladi i mlađi odrasli koji već tjednima divljaju Francuskom, a koje mainstream mediji ublažavajućim izrazom nazivaju „učeničkim prosvjedima”, daju mu za pravo. Francuska je tijekom desetljeća primila bezbrojne ljude iz Alžira, bivših crnačkih kolonija u Africi i drugih zemalja diljem svijeta – a sada postaje jasno da se više ne može riješiti duhova koje je sama prizvala.

Advertisements
Riječ je o migrantima prve, druge i treće generacije koji se zajedno s različitim lijevoekstremističkim skupinama iživljavaju na ulicama francuskih gradova. Uznemirujuće slike mladih muškaraca s prekrivenim licima koji divljaju, pale i pljačkaju obilaze cijeli svijet. Međutim, one ne pokazuju samo što mogu očekivati i druge zemlje ako nastave poticati useljavanje iz svjetskih regija poput Afrike, Bliskog istoka i južne Azije. One prije svega pokazuju koliko je francuska država zapravo bespomoćna i nemoćna.

Uvozimo problem načina razmišljanja

Politička ljevica, pa čak i centristi, vjeruju da se takvo ponašanje jednostavno može gotovo istrenirati iz ljudi putem raznih tečajeva, obuka i sličnih mjera. Međutim, nije sve tako jednostavno. Govornik i savjetnik Franck „Zanu” Adjisegbe, podrijetlom iz Benina, bivše francuske kolonije u zapadnoj Africi, koji danas ima američko državljanstvo, u raspravama (vidi video u nastavku) često ukazuje na psihološke obrasce razmišljanja i jezične strukture prisutne upravo kod Afrikanaca, koji, prema njegovu mišljenju, znatno otežavaju uspješnu integraciju u zapadna društva.

Advertisements

Iako se u svojim raspravama usredotočuje na crne Afrikance, slične obrasce vidimo i kod doseljenika iz drugih regija. Ljudi napuštaju svoju domovinu jer se nadaju boljoj budućnosti u Europi, Sjevernoj Americi, Australiji ili Novom Zelandu, ali svojim destruktivnim ponašanjem pridonose društvenom i gospodarskom raspadu zemalja odredišta. Može se kritizirati kolonijalizam iz prošlih vremena, no kamo god je „bijeli čovjek” došao, nastojao je izgraditi funkcionalne strukture, a još više od toga, održavati ih i čuvati u dobrom stanju. Zimbabve je, primjerice, bio žitnica južne Afrike, no nakon što je predsjednik Mugabe izvlastio bijelce, zemlja se pretvorila u neto uvoznika hrane. A Južna Afrika? Ondje je danas na snazi načelo upravljanja bijedom jer su bijelci sve više potiskivani iz politike i gospodarstva.

Sama Afrika u međuvremenu ostvaruje gospodarski napredak, no te zemlje ovise o globalnim lancima opskrbe. Ako prestanu isporuke gnojiva, strojeva i rezervnih dijelova, i ondje će se sve urušiti. Povratak na nultu točku u samo nekoliko godina. Nešto se iznova izgradi, koristi, a zatim jednostavno zamijeni. Ondje gdje nedostaje shvaćanje važnosti održavanja i servisiranja, taj se proces odvija još brže. I ljudi iz tih kulturnih sredina, u kojima gotovo da ne postoji upravo to temeljno razumijevanje, trebali bi biti budućnost Europe?

Nimalo poštovanja

Posljedice toga upravo vidimo u Francuskoj. Te bande koje divljaju, a koje bi, prema mišljenju lijevih i centrističkih političara, trebale biti „budućnost”, nemaju nimalo poštovanja prema postignućima, vrijednostima i infrastrukturi koja se stvarala i razvijala stoljećima. Europljani su došli u Afriku i ondje izgradili ceste, željeznice, škole, tvornice itd. Sada Afrikanci dolaze u Europu – i ondje sve spaljuju do temelja.

Advertisements

Ništa bolja situacija nije ni kada je riječ o useljavanju muslimana. Gotovo da nema zemlje s muslimanskom većinom koja je vlastitim snagama postala prosperitetna, bez iskorištavanja prirodnih resursa poput nafte i prirodnog plina. Iznimke su Maldivi (elitni turizam) i Turska (industrijalizacija nakon sekularizacije koju je proveo Atatürk). Među gospodarstvima u usponu nalaze se Malezija i Indonezija, u kojima, međutim, azijski način razmišljanja čini drukčiji temelj društva. No glavne zemlje podrijetla muslimana u Europi uglavnom su propale države bez funkcionalnog gospodarstva i sa stanovništvom koje nije usvojilo koncept društvenog i gospodarskog razvoja.

A ti ljudi i njihovi potomci, koji zbog paralelnih društava koja su sami stvorili odrastaju u istom načinu razmišljanja kao njihovi roditelji, bake i djedovi te pradjedovi i prabake, trebali bi biti budućnost Europe? Ta djeca i mladi možda doista pohađaju škole u zemljama u kojima žive, ali način razmišljanja usvajaju kod kuće, od svojih roditelja, rodbine i prijatelja koji su odrasli u istom kulturnom krugu. Oni i dalje govore svojim jezicima, i dalje se pridržavaju vlastitih etničkih odnosno vjerskih normi i tradicija, a ponekad čak i strože nego njihovi roditelji ili bake i djedovi. To za europske zemlje postaje sve veći strukturni problem.

Bez remigracije Europa je izgubljena

No to je nešto što ljevica i centristi jednostavno ne žele razumjeti. Zanu to izražava ovako: lav nije antilopa. To je simbolična poruka da se od lava ne može očekivati da se ponaša poput antilope – i obrnuto. Međutim, zagovornici zamjene stanovništva u takozvanom vrijednosnom Zapadu to ne žele razumjeti, čak ni kada vlastitim očima vide posljedice katastrofalne migracijske politike posljednjih desetljeća. Ako Europljani uskoro ne poduzmu mjere za promjenu smjera, propadanje više neće biti moguće zaustaviti. Prošlo je otprilike šest desetljeća od završetka europskog kolonijalizma, a stanovnici Sjeverne Afrike, crne Afrike, Bliskog istoka i južne Azije nisu uspjeli izgraditi funkcionalne države i gospodarstva. Kako bi to onda moglo funkcionirati u Europi, kada mlađa generacija već sada pokazuje koliko poštovanja ima prema zemljama koje su je primile?

U Sjedinjenim Američkim Državama, primjerice, Kinezi i Korejci stvorili su svoje kineske i korejske četvrti. Unatoč dobrovoljnoj segregaciji, ondje gospodarstvo cvjeta. A kako izgledaju gradske četvrti u kojima prevladavaju Afrikanci? Nasilje bandi, pucnjave, droga, ulično prostituiranje. U Europi, primjerice u Švedskoj i Francuskoj, sve je više „zona zabranjenih za ulazak” i geta stranaca kojima dominiraju muslimanski i afrički migranti. I ondje prije svega cvjeta kriminal, koji se sufinancira državnom socijalnom pomoći. Riječ je o postupnoj zamjeni stanovništva na štetu autohtonog stanovništva, koje mora snositi troškove hrane i smještaja tih ljudi, kao i njihove zdravstvene skrbi, a zauzvrat je, što je dovoljno provjeriti u kriminalističkim statistikama, još i opljačkano, pokradeno, izbodeno nožem i silovano.

Bez uređene remigracije europski će se kontinent već za nekoliko desetljeća pretvoriti u takve gospodarske rupe iz kojih su ti ljudi izvorno došli. A ljevičari će još ubrzati tu stravičnu vožnju prema ponoru tako što će dodatno otvoriti granice i preraspodijeliti sve više blagostanja, sve dok ne nestane svega što bi se još moglo preraspodijeliti. A kako migranti reagiraju kada država više nema dovoljno novca, upravo sada vidimo u Francuskoj.

Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp
Advertisements