Skandalozno priznanje jednog migranta: Dok domaći beskućnici spavaju na ulici, Vlada UK u potpunosti financira njihov život.
U vremenima kada se europska društva suočavaju s dubokom ekonomskom krizom, rastom troškova života i sve većim brojem vlastitih građana koji završavaju na rubu egzistencije, politika azila i socijalnih davanja u pojedinim zapadnim zemljama izaziva opravdano ogorčenje javnosti. Nedavni intervju s migrantom iz Sudana, koji je ilegalnim putem stigao do Ujedinjenog Kraljevstva, ogolio je apsurd sustava u kojem su prioriteti države potpuno izvrnuti.
Razgovor koji donosimo u nastavku zorno prikazuje stvarnost u kojoj strani državljani, bez ikakve prethodne veze sa zemljom domaćinom, dobivaju potpunu financijsku sigurnost, dok rođeni Britanci spavaju na pločnicima istih tih gradova.
Transkript intervjua: „Vlada plaća sve”
Novinar: Znači, ti si iz Sudana, ali živiš u Ujedinjenom Kraljevstvu?
Migrant: Da, da.
Novinar: Kako si dospio tamo?
Migrant: Brodom.
Novinar: Čamcem ili brodom, stvarno?
Migrant: Da.
Novinar: Sudan je u središtu Afrike, zar ne? Kako si se i gdje ukrcao na brod?
Migrant: Otišao sam u Libiju, znaš Libiju?
Novinar: Otišao si u Libiju, a onda pretpostavljam preko Italije dalje? Je li ti tko pomogao? Jesu li postojale organizacije, dobrotvorne udruge ili nešto slično?
Migrant: Da, vlada je pomogla ljudima.
Novinar: Tko ti je pomogao?
Migrant: Vlada.
Novinar: Koja vlada?
Migrant: Vlada Ujedinjenog Kraljevstva.
Novinar: Znači, stigao si u Ujedinjeno Kraljevstvo. Daje li ti vlada novac? Plaćaju li ti stan? Tko snosi te troškove?
Migrant: Vlada.
Novinar: Vlada ti plaća stan? Cijelu stanarinu, sto posto?
Migrant: Da.
Novinar: A što je s hranom? Tko to plaća?
Migrant: Ja.
Novinar: Ti? Imaš li posao?
Migrant: Ne, nemam posao.
Novinar: Pa kako onda plaćaš hranu? Odakle ti novac?
Migrant: Pa isto vlada, oni mi pomažu.
Novinar: Oh, dakle vlada ti daje novac i za hranu?
Migrant: Da.
Novinar: Znači, ne radiš, a vlada ti plaća sve račune?
Migrant: Da, upravo tako. Vlada trenutačno plaća moj stan…
Novinar: Nije li ti to malo neobično? Dođeš u stranu zemlju i oni ti plaćaju sve račune, dok u Engleskoj postoje ljudi koji jedva spajaju kraj s krajem. Ljudi rođeni ovdje žive na ulici i ne mogu dobiti nikakvu pomoć od države, dok ti, koji dolaziš iz Sudana i nikada prije nisi bio ovdje, dobivaš sav novac i plaćene troškove? Nije li to čudno?
Migrant: Da, da, malo je čudno.
Apsurd modernog humanizma
Ovaj iskreni odgovor migranta iz Sudana – koji čak i sam shvaća i priznaje da je situacija „malo čudna” – zapravo je pljuska u lice svakom poreznom obvezniku.
Dok se britanski i europski građani bore s računima za režije, visokim najamninama i inflacijom, država preuzima ulogu potpunog skrbnika za pojedince koji su u zemlju ušli mimo zakona.
Kada humanost prestane biti solidarnost, a postane ekonomski stimulans za ilegalne migracije, sustav neumitno puca. Najveća tragedija ovog paradoksa leži u činjenici da domaći beskućnici, branitelji i socijalno ugrožene obitelji prolaze kroz birokratske paklove kako bi dobili mrvice, dok se za azilante pronalaze i stanovi i tjedni džeparac.
Ova kolumna stoga nije napad na pojedince koji samo uzimaju ponuđeno, već legitimna kritika vlada koje su zaboravile na odgovornost prema vlastitom narodu.
