U Belgiji su migranti u gradskoj vijećnici fizički nasrnuli na političara koji se protivi ilegalnoj migraciji u Europu.
Europa koja se više ne usuđuje braniti samu sebe
Ono što se čuvalo stoljećima danas se predaje bez otpora. Identitet, kultura, tradicija, način života i vrijednosti koje su oblikovale europske narode sve se češće tretiraju kao nešto čega bi se trebalo sramiti, a ne kao nasljeđe koje valja sačuvati i prenijeti budućim generacijama. Europa, čini se, sve više zaboravlja da otvorenost prema drugima ne znači odricanje od samoga sebe.
Događaj iz belgijskog Antwerpena ponovno otvara upravo to pitanje. Prema navodima o incidentu, belgijski desni političar Filip Dewinter našao se na meti verbalnog i fizičkog napada nakon što su ga prepoznali ljudi okupljeni pred gradskom vijećnicom. Vrijeđanje, optužbe za rasizam i fizički obračun, prema tim navodima, završili su privođenjem dvojice osumnjičenih.
Ako su okolnosti napada točno prenesene, riječ je o ozbiljnom incidentu koji zaslužuje jasnu osudu. Politička neslaganja ne opravdavaju nasilje, a pravo na sigurnost ne smije ovisiti o tome pripada li netko političkoj ljevici ili desnici. Još je opasnije kada fizički napad postane odgovor na nečije političke stavove. Tada se više ne radi samo o sukobu pojedinaca, nego i o pitanju slobode javnog govora.
Dewinter je političar poznat po svojim oštrim stavovima o migracijama. S njegovim se političkim pogledima ne mora svatko slagati, ali pravo da ih zastupa mora biti zaštićeno jednako kao pravo njegovih protivnika da mu javno odgovore i ospore njegove argumente. Ako se političare koji zagovaraju strožu migracijsku politiku može zastrašivati ili fizički napadati, kakvu poruku time šaljemo građanima koji o istim pitanjima žele raspravljati?
I upravo tu počinje širi problem Europe.
Godinama se europskim građanima govori o prednostima otvorenosti, tolerancije i multikulturalnosti, dok se istodobno premalo pozornosti posvećuje pitanjima integracije, poštovanja zakona, sigurnosti i društvene kohezije. Rasprava o migracijama često se pretvara u nadmetanje moralnim etiketama: jedne se proglašava rasistima, druge se optužuje za naivnost, a konkretna pitanja ostaju bez odgovora.
Koliko ljudi neka država može primiti? Pod kojim uvjetima? Što se očekuje od onih koji dolaze? Kako postupati s osobama koje nemaju pravo boravka ili počine kazneno djelo? I kako osigurati da se svi, bez obzira na podrijetlo, jednako pridržavaju zakona?
To nisu ekstremistička pitanja. To su legitimna pitanja svake države koja ozbiljno shvaća svoju odgovornost prema građanima.
Posebno je važno razlikovati zakonite migracije od nezakonitih ulazaka i razlikovati pojedinačne počinitelje nasilja od čitavih nacionalnih ili etničkih skupina. Nitko ne bi smio biti proglašen krivim zbog svojeg podrijetla, ali isto tako ničije podrijetlo ne smije biti razlog da se zanemari odgovornost za konkretno ponašanje. Zakon mora vrijediti za sve.
Europa ima pravo štititi svoje granice, zahtijevati poštovanje svojih zakona i očekivati da se oni koji u njoj žele živjeti prilagode temeljnim pravilima društva. Humanost i kontrola granica nisu suprotnosti. Moguće je poštovati dostojanstvo svakog čovjeka, a istodobno provoditi jasnu i strogu migracijsku politiku.
Zato antiglobalistička politika i stroga kontrola migracija za mnoge građane predstavljaju odgovor na osjećaj da se o budućnosti njihovih društava odlučuje bez njihova dovoljno snažnog glasa. Takva politika može podrazumijevati zaštitu nacionalnog suvereniteta, dosljednu primjenu zakona, kontrolu vanjskih granica Europske unije i ozbiljnije zahtjeve za integraciju. O tim se mjerama može raspravljati, ali ne bi ih se smjelo unaprijed diskvalificirati samo zato što ne odgovaraju prevladavajućem političkom narativu.
Europa ne mora birati između bezuvjetnog prihvaćanja svega i zatvaranja prema ostatku svijeta. Mora, međutim, imati pravo odlučivati tko ulazi na njezin teritorij, pod kojim uvjetima i s kakvim obvezama. Bez jasnih pravila nema ni povjerenja građana u institucije.
A ako se pokaže da netko zbog svojih političkih stavova postaje meta nasilja, odgovor ne smije biti šutnja, relativizacija ili traženje opravdanja. Odgovor mora biti zaštita žrtve, nepristrana istraga i odgovornost počinitelja.
Europa koja se boji raspravljati o vlastitim problemima teško će ih riješiti. Europa koja svaku kritiku migracijske politike pokušava svesti na moralnu osudu vlastitih građana riskira produbiti nepovjerenje koje već postoji. A Europa koja zanemaruje nasilje zato što se ne uklapa u poželjnu političku sliku ugrožava vlastita načela.
Ono što se čuvalo stoljećima ne mora nestati preko noći. Dovoljno je da ga se generaciju za generacijom prestane smatrati vrijednim obrane.
Zato je krajnje vrijeme da se o europskoj budućnosti razgovara otvoreno, bez zastrašivanja i bez ideoloških etiketa. Zaštita granica, sigurnost građana, poštovanje zakona i očuvanje kulturnog nasljeđa nisu teme kojih bi se Europa trebala sramiti. One su dio ozbiljne rasprave o tome kakvu Europu želimo ostaviti onima koji dolaze poslije nas.
Migranti upali u gradsku vijećnicu i fizički nasrnuli na belgijskog političara Filipa Dewintera koji se protivi ilegalnoj migraciji. https://t.co/816Pgqh3Vi
— Epoha Portal (@Epoha_portal) October 11, 2026
