Zapadu prijeti libanizacija, jer migrantska mladež sve više preuzima vlast.
Europa se ubrzano mijenja. Zbog stalne imigracije i znatno veće stope nataliteta među migrantskim obiteljima, mladi u mnogim većim gradovima već su pretežno migranti. Koliko dugo takozvane liberalne demokracije poput Francuske, Engleske, Njemačke ili Austrije mogu izdržati ovaj pritisak?
Moć u društvu nije uvijek određena ukupnim brojem birača. Ona nastaje tamo gdje se kontroliraju ulice i javni prostori. To je posebno vidljivo u Beču. U osnovnim i srednjim školama djeca migrantskog porijekla s bliskog istoka već čine 41,2 posto učenika, što je daleko najveća skupina. To je prema službenom istraživanju koje je provela bečka savjetnica za obrazovanje Bettina Emmerling. Prije godinu dana ta je brojka iznosila 39,4 posto.
Ta će djeca odrasti za nekoliko godina. Većina mladića u mnogim okruzima tada će biti muslimani. Oni će učinkovito preuzeti vlast na ulicama svojom prisutnošću, paralelnim strukturama i kulturnom dominacijom. Ta će moć na ulicama prije nego kasnije prodrijeti u institucije.
Policija i vojska regrutiraju se iz opće populacije. Kada je značajan dio mlađe generacije musliman i ima određene stavove, mijenja se i državni aparat. Nadalje, službena većina starijih ljudi smanjuje se sa svakim izbornim ciklusom.
Ono što preostaje je nova stvarnost. Hoće li te zemlje ostati slobodne, liberalne demokracije u kojima su sve religije jednake, žene imaju ista prava, a mir i prosperitet prevladavaju? Odgovor leži u stavovima koje zauzimaju sami bliskoistočni migranti na Zapadu.
Nedavna studija IFOP-a iz Francuske pokazuje da 57 posto mladih bliskoistočnih migranata u dobi između 15 i 24 godine smatra šerijatski zakon superiornijim od francuskog zakona, no valja spomenuti da to nije izvorni šerijatski zakon već nov radikalni. 38 posto otvoreno simpatizira radikalne pokrete, dvostruko više nego 1998.
U Njemačkoj, studija Sveučilišta u Münsteru dolazi do istog zaključka. Preko milijun muslimana pokazuje emocionalnu ranjivost na islamsku radikalizaciju. Homoseksualnost se široko osuđuje iz moralnih razloga, prava žena ostaju tradicionalno ograničena, a kritika islama se ne prihvaća.
Pitanje više nije hoće li Francuska, Engleska ili Austrija slijediti primjer Libanona ili Sirije. One to već čine, samo nešto sporije. Ne zato što su svi muslimani nasilni. Ali značajan dio njih ne želi sekularno društvo, već islamske norme u svakodnevnom životu, školama i pravosudnom sustavu. Paralelna društva u francuskim predgrađima ili problematičnim švedskim četvrtima prvi su znakovi. Ženska prava erodiraju tamo gdje se zahtijevaju obavezne hidžabe ili rodna segregacija. Vjerska jednakost nestaje čim se uvedu zakoni o bogohuljenju ili šerijatska vijeća. Prosperitet pati zbog emigracije kvalificiranih nemuslimana. Unutarnji mir se urušava čim se nemuslimani smatraju i tretiraju kao inferiorni, građani drugog reda.
Demografski sat već otkucava vrlo glasno i jasno. Suočeni smo s izborom. Ili ćemo zaustaviti demografski pomak dosljednom politikom migracija i remigracija ili ćemo prihvatiti libanonsku transformaciju. Povijest Bliskog istoka uči nas da nema povratka kad to učinimo.
