- Ines Knežević
- Facebook, Pixabay AI
Jesmo li zaista sletjeli na Mjesec ili su naši roditelji, bake i djedovi gledali najveću predstavu 20. stoljeća? Je li to bio pravi ili lažni let na Mjesec? Službena povijest pamti 20. srpnja 1969. godine kao trenutak kada je čovjek po prvi put kročio na Mjesec. No i više od pedeset godina kasnije, ovaj događaj ostaje obavijen velikim velom sumnje i brojnih pitanja koja, premda često ismijavana, nisu nikad do danas razjašnjena.
Mnogi ljudi koji promatraju detalje, uspoređuju tehnološke uvjete vremena i pokušavaju razumjeti kako je to sve uopće bilo moguće ostvariti u tehnološko zaostalo doba i zašto više let nije ponovljen, sa skepsom ili podsmijehom gledaju na taj događaj koji je, usput budi rečeno, uvršten u sve školske udžbenike svijeta.
Jedna od stvari za sumnju jest kvaliteta fotografija snimljenih na Mjesecu. S obzirom na tehniku tadašnjeg vremena, analogne kamere bez automatskog fokusa, bez digitalne kontrole ekspozicije i uz činjenicu da su astronauti nosili debele rukavice koje onemogućuju preciznu manipulaciju, postavlja se logično pitanje: kako su svi ti kadrovi tako savršeno ispali? Jasni fokus, idealan kontrast i savršena kompozicija – gotovo kao da su snimljeni u studiju, a ne u ekstremnim uvjetima vakuuma i temperature.
Tu je i dobro poznata priča o američkoj zastavi koja, na snimci, izgleda kao da se vijori. Objašnjenje NASA-e je da zastava ima horizontalnu šipku i da se gibanje dogodilo prilikom postavljanja. No mnogima ostaje nejasno zašto se to gibanje nastavilo čak i nakon što je astronauti više ne diraju, pogotovo s obzirom na to da na Mjesecu nema vjetra ni zraka koji bi ju pomaknuli.
Još zanimljiviji je fenomen sjena koje padaju pod različitim kutovima. Na Mjesecu postoji samo jedan izvor svjetla, a to je Sunce. No, mnoge fotografije prikazuju sjene koje ukazuju na višestruke izvore svjetla, dok su neki objekti u potpunom mraku misteriozno osvijetljeni. Ako nema atmosfere da raspršuje svjetlo, otkud dolazi to dodatno osvjetljenje?
U jednoj od snimki polijetanja lunarnog modula s Mjeseca, čujemo isključivo komunikaciju s bazom, ali ne i zvuk raketnog motora, iako je kamera bila montirana na samoj letjelici. Neki kažu da se zvuk ne prenosi u vakuumu – što je točno – ali mikrofon bi ipak trebao zabilježiti vibracije unutar same letjelice, kao što bi to bilo kod svakog mehaničkog sustava.
Ono što posebno intrigira jest tehnološki kontekst vremena. U to doba računala su bila slabija od današnjih džepnih kalkulatora, bez GPS-a, bez sofisticirane digitalne obrade podataka, s papirnatim izračunima i ručnim unosima. S tim uvjetima su, navodno, tri osobe lansirane, sletjele na Mjesec, boravile na njegovoj površini, vratile se u letjelicu, poletjele natrag i uspješno se vratile na Zemlju. Bez prethodnih proba, bez ozbiljnih tehničkih kvarova i sve to u prvih nekoliko pokušaja. Je li to tehnički i uopće bilo moguće ili je previše savršeno da bi bilo stvarno?
Zanimljivo je i to da se ništa slično nije ponovilo. Posljednje slijetanje bilo je 1972. godine, a od tada ni SAD ni druge sile nisu učinile ništa slično s ljudskom posadom, iako su današnje tehnologije nemjerljivo naprednije. Ako je bilo moguće tada, bez digitalne tehnologije, kako to da se to danas odjednom čini nevjerojatno teško, komplicirano i skupo?
Isto tako dodatni sloj složenosti donosi i problem Van Allenovih pojaseva, područja jakog zračenja koje okružuje Zemlju. Astronauti su morali proći kroz njih pri putu prema Mjesecu i nazad. Danas nam govore da mnoge današnje letjelice izbjegavaju izravan prolazak kroz njih. Ako moderna oprema traži zaobilaženje, kako su astronauti 1969. godine prošli kroz te pojaseve bez posljedica zračenja i još bez ikakve ozbiljne zaštite? Jako čudno ili bolje reći nemoguće!
Isto tako zbunjuje i činjenica da su originalne trake s prijenosima s Mjeseca izgubljene ili presnimljene. Zašto bi netko presnimio jedinstveni trenutak ljudske povijesti? Nije li to ravno uništavanju temeljnog povijesnog dokumenta?
Ne zaboravimo ni prijenose s Mjeseca koji su bili gotovo bez kašnjenja, sa stabilnim signalom, u vrijeme kad su čak i televizijski prijenosi s druge strane planeta imali odgodu. Kako je to bilo moguće u vrijeme kad se telefonska veza s drugog kontinenta često prekidala?
Mnogo je tu neodgovorenih pitanja zašto i kako!
Upitajmo se koji bi bili razlozi za takvu monumentalnu obmanu? Prvi mogući razlog koji skeptici u let na Mjesec spominju je politički kontekst Hladnog rata. Šezdesetih godina prošloga stoljeća znamo da je svijet bio podijeljen između dvije supersile: Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza. Nakon što su Sovjeti lansirali Sputnjik i poslali prvog čovjeka u svemir, Amerika je bila pod pritiskom da dokaže svoju tehnološku i ideološku superiornost.
Slijetanje na Mjesec bio bi idealan način da se “pobijedi” u svemirskoj utrci pa čak i ako je ta pobjeda bila više simbolička nego stvarna. Drugi mogući razlog je psihološki i kulturološki učinak na vlastiti narod. Amerika je tada prolazila kroz burna vremena: rat u Vijetnamu, rasne napetosti, društveni nemiri. Prikazivanje tako veličanstvenog uspjeha moglo je poslužiti kao sredstvo za ujedinjenje nacije i vraćanje povjerenja u američki san.
Slijetanje na Mjesec moglo je biti više mit nego tehničko postignuće, ali moć mita ne treba podcijeniti. Tu je nadalje i ekonomski motiv. NASA-in proračun bio je ogroman, a to su deseci milijardi dolara (u tadašnjim vrijednostima). Takav iznos morao se opravdati. Ako su sredstva već bila potrošena, a rezultati nisu bili ostvareni, lakše je bilo prikazati “uspjeh” nego priznati neuspjeh. Ujedno, visoka ulaganja u svemirske programe mogu se kasnije opravdati tehnološkim spin-offovima i prestižem, bez da itko traži suviše detaljnu računicu za troškove.
Još jedan mogući motiv je kontrola narativa. Ako svijet povjeruje da je Amerika sposobna poslati ljude na drugi svijet, onda ona automatski postaje predvodnik ljudske civilizacije. Time se učvršćuje hegemonija ne samo politički, nego i kulturno, znanstveno, moralno.
I konačno, postoji i dublji sloj pitanja: što ako je Mjesec doista drugačiji nego što nam govore? Što ako su neka otkrića s Mjeseca (ili u njegovoj blizini) previše šokantna za javnost? Postoje li razlozi za zataškavanje zato što smo tamo možda vidjeli nešto što se ne uklapa u službenu sliku svijeta?
Ne moraju sve ove teorije biti istinite, ali svakako ih treba sve spomenuti. Kad se sve skupi, postaje jasno da pitanja o Mjesecu ne proizlaze samo iz želje da se nešto negira, već iz toga što nema logike da nešto tako grandiozno, tako tehnički savršeno nikad više nije ponovljeno.
Ako NASA nije lažirala Mjesec, onda svakako duguje jasnije, preciznije i otvorenije objašnjenje zašto i danas, s toliko više znanja, tehnologije i resursa ne može učiniti ono što je navodno tako lako učinila prije više od pola stoljeća.
Još jedan vrlo mogući motiv koji se sve češće spominje jest mogućnost da je slijetanje na Mjesec poslužilo kao paravan za preusmjeravanje golemih sredstava u tajne projekte. NASA-in proračun u šezdesetima bio je jedan od najvećih u povijesti znanosti. Koliko je tog novca doista završilo u razvoju raketa i lunara, a koliko je tiho nestalo u crnim budžetima?
Mnogi vjeruju da je ogroman dio financija bio iskorišten za vojne svrhe, razvoj eksperimentalnih letjelica, tajne svemirske programe ili čak za obradu podataka o vanzemaljskim tehnologijama o kojima se u to vrijeme već naveliko šuškalo u visokoj politici i vojsci. No, za opravdanje tolikih sredstava pred poreznim obveznicima bilo je potrebno nešto spektakularno, neupitno i emocionalno snažno.
Slijetanje na Mjesec bio je idealan scenarij i dovoljno tehnički složen da ga je malo tko od običnih građana koji se bave svakodnevnim poslovima mogao razumjeti. Mjesec se prikazao kao simbol ljudskog trijumfa, a iza blještave kulise nestajale su milijarde dolara, bez ikakvog stvarnog nadzora.
Upitajmo se stoga što se zapravo događalo dok su stanovnici Zemlje gledali u ekran i plakali od ponosa? Let na Mjesec ili najveća predstava 20. stoljeća?
