Postoji nešto fascinantno u ljudskoj potrebi da nepoznato proglasi opasnim. Sve što ne razumijemo pokušavamo staviti u neku ladicu, označiti etiketom i objasniti pravilima koja smo naslijedili od drugih. A kada nešto ne možemo kontrolirati, najlakše je proglasiti ga zabranjenim. Halloween je savršen primjer toga.
Dok jedni u njemu vide priliku za kreativnost, transformaciju, mistiku i zabavu, drugi ga automatski proglašavaju nečim mračnim i zlim. Kao da oblačenje kostima znači odricanje od vlastitih vrijednosti. Kao da je mašta opasna čim napusti granice svakodnevice. Kao da se čovjek mora bojati svega što nije dio njegova poznatog svijeta.
Ali zašto? Od kada je ljudska mašta postala nešto čega se trebamo sramiti?
Halloween je mnogo više od plastičnih bundeva, horor filmova i slatkiša. Njegovi povijesni korijeni sežu do keltskog Samhaina, sezonskog blagdana povezanog sa završetkom žetve, dolaskom zime i vjerovanjima o svijetu mrtvih. U tadašnjem poimanju svijeta granica između poznatog i nepoznatog imala je posebno značenje, a običaji su odražavali čovjekovu fascinaciju smrću, prirodom i onime što se ne može objasniti.
Naši preci nisu živjeli u svijetu u kojem je svaki fenomen imao jednostavno objašnjenje. Prirodu su doživljavali kao silu koja ih nadilazi, a promjene godišnjih doba bile su mnogo više od datuma na kalendaru. Tama, vatra, žetva, smrt i ponovno rađanje prirode bili su dio njihova pogleda na svijet.
Danas možda imamo znanost, tehnologiju i odgovore na pitanja na koja naši preci nisu mogli odgovoriti. Ali naša fascinacija misterijem nije nestala. Samo smo je preselili u filmove, književnost, umjetnost, fantasy svjetove i jednu posebnu noć u godini.
I tu dolazimo do nečega što mnogi zaboravljaju: nije sve što je mistično automatski religija, a nije sve što je mračno automatski zlo. Vještica može biti lik iz priče. Vampir može biti umjetnička transformacija. Vilinsko biće može predstavljati slobodu mašte. Kostim može biti način da istražimo neku drugu stranu vlastite osobnosti, bez ikakve tvrdnje da smo doslovno postali nešto nadnaravno.
Čovjek se stoljećima maskirao, glumio, pripovijedao priče i zamišljao druge svjetove. Kazalište, književnost i filmovi puni su čarobnjaka, duhova, bogova, čudovišta i fantastičnih bića. Nitko ne mora vjerovati da zmaj stvarno postoji da bi uživao u fantastičnoj priči.
Zašto bi onda kostimiranje za Halloween automatski moralo značiti nešto sasvim drugo?
Problem nastaje kada se osobna vjerska uvjerenja pretvore u univerzalnu presudu o tome što svi drugi smiju voljeti, slaviti ili zamišljati. Netko ima potpuno pravo ne obilježavati Halloween zbog svoje vjere. Ali jednako tako, drugi imaju pravo uživati u kostimima, hororu, fantasy estetici i mističnoj atmosferi bez potrebe da opravdavaju svaku svoju odluku pred tuđim uvjerenjima.
Sloboda vjere uključuje i slobodu da netko drugi ne dijeli tvoje tumačenje svijeta.
Nije potrebno vrijeđati kršćane niti bilo koju drugu skupinu da bismo kritizirali pretjerani strah od Halloweena. Dovoljno je postaviti jednostavno pitanje: ako netko jednu večer želi biti vještica, vampirica, vila ili neko izmišljeno biće, kakvu to prijetnju predstavlja osobi koja u tome ne želi sudjelovati?
Ako ti se Halloween ne sviđa, nemoj ga slaviti. Ako ga tvoja vjera ne prihvaća, poštuj vlastite granice. Ali zašto bi tuđe granice morale postati pravila za cijeli svijet? Možda je upravo to najzanimljiviji paradoks modernog društva. Ljudi tvrde da žele slobodu, ali često postanu izrazito nelagodni kada netko drugi tu slobodu koristi na način koji oni sami ne razumiju.
A što ako je Halloween jednostavno prostor za igru, umjetnost i istraživanje vlastite mašte?
Što ako nije potrebno tražiti dublju prijetnju iza svake maske? Što ako netko samo želi doživjeti večer koja izgleda kao da je pobjegla iz nekog drugog svijeta?
Osobno, upravo u tome vidim čar Halloweena. U mogućnosti da barem nakratko izađemo iz svakodnevne uloge i dopustimo sebi nešto drukčije. Da se poigramo identitetom, odjećom, šminkom i atmosferom. Da istražimo estetiku koja nam je fascinantna, a možda je tijekom ostatka godine nemamo priliku izraziti.
Jer život nije sastavljen samo od obaveza, računa, posla i ponavljanja istih dana. Čovjeku su potrebni igra, kreativnost, umjetnost i osjećaj čuđenja. Potreban mu je prostor u kojem ne mora sve biti praktično, korisno ili ozbiljno. Ponekad je dovoljno jednostavno uživati u nečemu zato što nam je lijepo, uzbudljivo ili drugačije.
I ne, ne moramo svaku fantaziju pretvoriti u stvarnost da bismo je doživjeli. Upravo je ljepota mašte u tome što nam omogućuje da istražujemo svjetove koji postoje izvan svakodnevnog iskustva, a da pritom znamo razliku između fantazije i stvarnosti.
Možda zato Halloween toliko privlači ljude poput mene. Ne zbog potrebe da pripadam nekoj religiji ili ideologiji, nego zbog ljubavi prema mistici, fantaziji i mogućnosti transformacije. Jednu večer mogu biti nešto što inače nisam. Mogu istražiti potpuno drukčiju estetiku, zakoračiti u svijet koji me fascinira i prepustiti se atmosferi koju svakodnevica ne nudi. I u tome ne vidim ništa što bih morala opravdavati.
Možda nam ne treba manje mašte, nego manje straha od nje. Možda bismo trebali prestati tretirati svaku neobičnost kao prijetnju i ponovno naučiti razlikovati stvarnu opasnost od nečega što jednostavno nije po našem ukusu.
Halloween ne mora biti svačiji najdraži blagdan. Ne mora ga svatko slaviti niti u njemu pronalaziti isto značenje. Ali nitko ne bi trebao morati ugasiti svoju kreativnost samo zato što n etko drugi ne razumije njegovu fascinaciju mistikom. Jer svijet je već dovoljno pun pravila, očekivanja i ljudi koji nam govore kako bismo trebali živjeti.
Ponekad nam treba jedna noć u kojoj ćemo se usuditi biti drukčiji. Jedna noć u kojoj ćemo pustiti mašti da vodi glavnu riječ. Jedna noć u kojoj ćemo se podsjetiti da nije sve u životu stvoreno da bi se analiziralo, osuđivalo ili opravdavalo.
Neke stvari postoje jednostavno zato da bismo u njima uživali. A ako me pitaš, Halloween je upravo takva prilika. Jer možda prava čarolija nije u tome da postanemo neko drugo biće, nego da si napokon dopustimo izraziti onu stranu sebe koju svakodnevni svijet rijetko razumije.
