Kad ispred svog imena maknemo svaku etiketu tko samo mislimo da jesmo, možemo duhovno rasti.

Ako uopće postoji svrha, osim samog života, za kojom neprekidno tragamo dok se “ostvarujemo”, onda je to ona u kojoj se prisjećamo tko smo i zašto smo došli na ovaj svijet živjeti iskustvo. Tamo smo već odavno ostvareni. Tako sam ja jučer, danas i sutra samo čovjek, žena poput tebe koja je pronašla put nazad do sebe. Samo duša na ovozemaljskom putovanju koja je upoznala i u svoj svojoj punini osjetila svoje tijelo u kojem živi, iako znam da postojim iza njega kao čista svjesnost. Spoznala sam putem svog iskustva da je ono mudrost u kojem danas sve slobodnije živi moja duša i osjeća život svakom stanicom svoga bića. Spoznala sam da su razine svijesti beskonačne, a da je tijelo samo jedna dimenzija iz koje učimo. 

Tek ogoljena, u svojoj najvećoj nesigurnosti pronašla sam i osjetila sigurnost iz koje se danas mogu prepuštati u svaki odnos ne čineći razliku izmedu sebe i drugih jer svi smo jedno, samo na različitim razinama svijesti i različitim stanicama putovanja koje zovemo životom. Mogu zagrliti i osjećati ljubav za onog “bolesnog” bez straha da ću ja oboliti, onog ljutog, a zapravo samo tužnog čovjeka koji vrišti i vapi za ljubavlju i samo jednako kao i svi mi samo čezne za povratkom doma k sebi, u dušu. 

No, tek iz najdublje povezanosti sa samim sobom možemo se iskreno i čisto povezivati s drugima bez da ih pritom osuđujemo, da ih čujemo, vidimo, s njima suosjećamo te da ih razumijemo.