Bolje je ništa nego loše. Uvijek. Ljudi ne uranjaju u ništa, jer ga se boje. Ostaju u lošem, jer “bolje išta nego ništa”. Koje li zablude… U lošem toneš, umireš, uzalud se trošiš. U ničemu staneš, odmoriš, razmisliš, počistiš, presložiš i pripremiš teren za novo.
Privučeš ono novo koje je kao što si ti… Pa onda idemo dalje… I nema “to je to!” Ne postoji. Čim pomisliš “to je to!”, život te razuvjeri. Ako si slijep na vlastiti život, opet ostaješ u močvari i toneš. Čovjek je gibajuće biće. Ako misli živjeti živ.
Što se više otvaram i čistim, sve više vidim da sam pola života bila neiskrena prema sebi.
Ne moraš uopće lagati da bi bio neiskren. Dovoljno je zatvoriti oči i uši prema onome što izlazi iz duše i ne čuti njen šapat i ono što ti oči vide… Svijet oko nas i ljudi oko nas su odraz poruka iz duše…
Uglavnom kad nije dobro, kad je muka ili tuga, sve oko nas je isto takvo, ne bi li nas potaklo na promjene. To su sve stanja koja vrište: promijeni me, promijeni se, probaj na drugi način…
Iskrenost doprinosi autentičnosti života.
Tek kad je čovjek iskren prema sebi, može početi udisati vlastiti život. Sva zatvaranja očiju i ušiju pred samim sobom su licemjerstvo života. Tada ne dišeš, ne živiš, krv stoji u venama, polumrtav si i okružen si sličnom sebi.
Kad počinješ otvarati oči i uši vlastitog srca, sve lakše prepoznaješ. I ideš tamo gdje ti je mjesto namijenjeno.
