Kao i svako jutro, započela sam dan vježbom disanja i kvantnom harmonizacijom, koja se nekako pretvorila i u analizu sna i nešto što je napravilo neki pomak u meni. Taj pomak je rezultirao da se nakon dužeg i intenzivnog neugodnog unutarnjeg stanja nalazim u stanju blage radosti i zaigranosti na svojoj površini i na dubljim slojevima svog unutrašnjeg svijeta.

Nakon takvog jutarnjeg rituala, obično krenem kanalizirati poruku za taj dan, koju objavim na FB stranici Put Pjesme Srca. Ovaj put poruka je došla u obliku pjesme, koja je prošla kroz mene u obliku melodije i stihova koje ovdje citiram:

„Blistaj zvijezdo sjajna

Blistaj zvijezdo sjajna

Pripadaš čitavom Svemiru

Blistaj zbog sebe same

Jer jedino tako i drugi mogu vidjeti tvoj sjaj

No što znači blistati zbog sebe?

To zasigurno ne znači diviti se svom liku u ogledalu

To znači osjetiti žar Života u sebi

I dozvoliti mu da rasplamsa se i dotakne sve dijelove tebe

Površina bez rasplamsalog Života

Samo mrtva je ljuštura

I kao takva ne sjaji

I drugi ne mogu vidjeti taj sjaj

Samo površina ispod koje tinja

Ispod koje slobodno pleše plamen Životne Sile

Sjaji i svojim sjajem izaziva divljenje

Upravo onda kada sama divljenje ne trebaš

Jer tada imaš sve za čime ikada si tragala…“

Ne znam kako na Tebe utječu ovi stihovi. Meni su jako duboki, inspirativni i kao da otvaraju vrata u mom unutarnjem svijetu za nešto što još nisam imala prilike osjećati unutar sebe.

Dio koji kaže: „Blistaj zbog sebe same – Jer jedino tako i drugi mogu vidjeti tvoj sjaj“, nekako se posebno ističe kad čitam pjesmu. Kao da se nalazi pod reflektorom. I pitam se zbog čega je to tako?

Kroz život sam nekako unutar sebe stvorila priču da se moj trud oko nečega isplati jedino kada to odgovara drugima, na način kako se od mene traži, kad od drugih dobijem potvrdu/poštovanje/pohvalu/što god „pozitivno“, a ne isplati se i nije vrijedno kada dobijem kritiku/projiciranu tuđu potisnutu ljutnju ili neki drugi izraz unutarnje ranjenosti/savjet da se od nečega ne može živjeti/uputu da se „spustim na zemlju“ itd.

Drugim riječima… Više vrijedi raditi nešto što iz mene crpi svu moju životnu radost, a drugima donosi korist, nego što vrijedi ono što mene čini inspiriranom, živom, punom života, a druge možda smeta jer i sami žude za tim da se tako osjećaju, ali su ipak nekad svjesno ili manje svjesno odlučili da će i oni radije raditi ono što moraju/trebaju, nego raditi ono zbog čega osjete smisao u životu.

I danas sam odlučila blistati bez obzira vidi li tko/čuje to moje blistanje. Dozvolila sam si osjetiti inspiraciju i ići za njom. Dozvolila sam si pjevušiti melodije koje nikad nisam čula, ali mi dolaze od nekud. I dozvolila sam si pjevušiti ih zbog same sebe, da ih ja čujem i osjetim. Dozvolila sam si krenuti u proces završavanja pletene pamučne majice, koji sam prekinula kada sam shvatila da rukavi nisu dovoljno dugi i da bih ih prvo trebala djelomično otparati, kako bih mogla završiti ono što sam počela. Dio procesa koji uključuje uništavanje nečega što sam tek stvorila nije baš nešto što mi je drago osjetiti i kroz što mi je drago prolaziti, no to je jednostavno život.

Kako bi se rodilo/stvorilo bilo što novo, staro mora biti uništeno/transformirano.

Kako bih se rodila kao zvijezda koja blista zbog same sebe, Rebeka koja se trudi na bilo koji način i iz bilo kojih svjesnih ili nesvjesnih razloga udovoljiti drugima, mora umrijeti ili se transformirati.

I često sam unazad nekoliko mjeseci razmišljala što zapravo znači služiti i pomagati drugima?

U kolektivu kao da postoje mnoga vjerovanja koja se definiraju kao služenje i pomaganje drugima, no u stvarnom svijetu oslobođenom iluzija shvaćamo da su te definicije pomalo deformirane i izokrenute.

Postoji velika razlika između služiti personi (ili možda će neki bolje razumjeti ako kažem služiti nečijem egu) i služiti ljudskom biću.

Iz mog iskustva, persona je ono što većina nas živi većinu vremena. To su naviknuti obrasci ponašanja, razmišljanja, doživljavanja emocija, sebe i svijeta oko sebe. Mnogi obrasci su obrambeni i pomoću njih pokušavamo unutarnje rane držati dalje od svoje svjesne pažnje, a upravo takvi obrambeni obrasci kreiraju mnoge životne situacije koje bi svi mi najradnije izbjegli (razne emocionalne/mentalne/socijalne/fizičke/duhovne neravnoteže).

Služiti personi zapravo znači ići niz dlaku tim podsvjesnim programima i obrambenim mehanizmima, što dugoročno gledano samo produbljuje unutarnje rane, produbljuje neravnoteže… To u svakodnevnim situacijama znači identificirati se s ulogama žrtve/nasilnika/spasitelja, izbjegavati reći svoje mišljenje, pljunuti na vlastiti integritet, izbjegavati preuzeti odgovornost za svoj život ili izbjegavati postaviti zdrave granice, truditi se svim silama nekoga ne povrijediti, a onda se netko uvrijedi iako nam namjera nije bila takva…

Kada smo identificirani s personom, kada radimo stvari iz ega koji je pod utjecajem podsvjesnih programa, trauma i potisnutih emocija, tada živimo sve samo ne svoju autentičnost i puni potencijal. Time se sve više i više udaljujemo od one Iskre Života koja u svima plamti, udaljujemo se od osjećaja ispunjenosti, mira i svrhovitosti.

Služiti ljudskom biću, po mom mišljenju, znači služiti onom Božanskom koje tinja u svakom čovjeku, bez obzira izlazi li na površinu taj dio nas ili onaj ranjeni dio nas. Služiti znači osjetiti tuđu bol, osjetiti ono što se događa ispod onoga što promatramo površinski i u tim situacijama odlučiti ne hraniti obrambene mehanizme u čovjeku, već hraniti ono Božansko što tinja negdje duboko ispod identifikacije s personom.

U svakodnevnom životu to često izgleda kao „živciranje/povrjeđivanje/vađenje masti… I zašto je to tako?

Svaki puta kada (uglavnom kao djeca) umjesto svoje Izvornosti/autentičnosti izaberemo vjerovati odraslima, pokušavamo udovoljiti odraslima, pokušavamo se uklopiti u društvene obrasce i mentalne kutije… mi zapravo osjetimo ogromnu unutarnju bol. S tom boli ne znamo se nositi niti za to imamo kapacitet, ali postoje unutarnji mehanizmi koji tu bol potisnu duboko u nesvjesno, a onda nađemo način za stvaranje podsvjesnih zaštitara i obrambenih mehanizama, koji služe tome da tu bol više nikad ne osjetimo, kako bismo dalje mogli nastaviti slijediti pravila i očekivanja drugih koja se stavljaju pred nas.

S vremenom se s tim podsvjesnim zaštitarima i obrambenim mehanizmima identificiramo, doživljavamo ih kao dio sebe i ne postoji nikakva želja da se ti obrasci preispituju ili mijenjaju, jer kada bi ih išli preispitivati, vrlo vjerojatno bi se oslobodila i bol koju smo spremili duboko u nesvjesno i koju više ne želimo osjetiti.

I svi u sebi nosimo takvu priču (ja sam je možda pojednostavila i dalo bi se o tome napisati mnogo stranica, no za potrebe ovog teksta ostavljam ovako). I kad se nađu dvije osobe koje imaju istu temu (slične rane, sličan način odbacivanja svoje Izvornosti/autentičnosti) tada te dvije osobe kreiraju zajedno neku vanjsku situaciju u kojoj se ti podsvjesni mehanizmi malo uzburkaju, zbog čega se u nama upali kao neki alarm koji vrišti: „Opasnost! Mogućnost oslobađanja potisnute boli!“. Tada u igru ulaze naučeni obrasci ponašanja kao što su: okrivljavanje, kritiziranje, osjećaj srama, nemoći, krivnje, projiciranje, bijes, zamjeranje itd… Sve to zapravo dovodi do još dubljeg potiskivanja, još većeg ranjavanja našeg ljudskog bića u Izvornom značenju te riječi.

Od kad radim podsvjesno i energetski na svojim unutarnjim ranama, u takvim situacijama više ne šizim niti dramatiziram. Ako i krenem u gore opisanom smjeru, brzo shvatim što radim i krećem u unutarnji proces u kojem shvatim i prihvatim koja bol se želi osloboditi, a kada se to dogodi, bol se transformira i prema osobi koja sa mnom stvori tako neku situaciju mogu osjetiti samo zahvalnost jer je sudjelovala u mojoj životnoj lekciji i iscjeljenju nekog dijela mene.

I sva dobrobit znanja i vještina koje sam stekla upravo je u tome što znam svjesno prekinuti naučene obrasce reagiranja na različite životne situacije, od kojih su mnoge bolne. Ali nisu bolne zato jer je to neka kazna. Bolne su zato što ne želimo odustati od identificiranja sa personom, ne želimo osvijestiti niti se pozabaviti s unutarnjim ranama, a upravo zbog toga ispada da ne želimo saznati Tko Smo Mi zaista, ne želimo živjeti svoju autentičnost, ne želimo u sebi osjetiti ono Izvorno i Božansko.

Vibracija Božanskog i vibracija perone jednostavno ne idu zajedno. I jedni drugima trigeriramo programe persone, sa svrhom vraćanja u svoju Izvornost i autentičnost. Naravno, to ne radimo svjesno niti namjerno, ali upravo se to događa, upravo zato stvaramo situacije za koje bi velika većina rekla da su „negativne/strašne/grozne“. I kada osjetimo unutar sebe neugodu bilo kakve vrste, to nije kazna, to je idealna prilika da napravimo drugačiji izbor nego inače i da umjesto kritiziranja, osuđivanja, prosuđivanja, generaliziranja… biramo pitanje: „Što moj unutarnji doživljaj vanjske situacije govori o mom odnosu prema meni samoj/prema ranjenim dijelovima mene?“

Svi možemo blistati zbog sebe. I iz svega što sam prošla i naučila, rekla bih da je to jedini mogući način s kojim možemo doći do osjećaja mira, radosti, ispunjenosti, blagostanja, ravnoteže i smislenosti.

Tako bi bilo lijepo živjeti u svijetu u kojem žive i djeluju autentični ljudi povezani sa Izvornim dijelom sebe, umjesto živjeti u svijetu u kojem žive slomljene persone u vječnom pokušaju izbjegavanja boli zbog odvajanja od svog Izvornog dijela te izbjegavanja odgovornosti za vlastite izbore, bili oni svjesni ili manje svjesni.

Blistaj zvijezdo sjajna zbog sebe i pronađi način da unutar sebe osjetiš tu Iskru Života. Kad je nađeš u sebi, onda ju je puno lakše vidjeti u drugima i kad površinska priča izgleda potpuno kaotično, nepravedno, teško…

S ljubavlju,

Rebeka