Govorim o energetskim strujanjima s one strane svjesnih misli, emocija i ponašanja. Govorim o nečemu što se ne spoznaje sa 5 fizičkih osjetila već se spoznaje u svojoj Unutrašnjosti, u Praznom Prostoru ili kako god to hoćete nazvati.

I jasno mi je da nekome tko nema vlastito iskustvo ovoga, tekst može biti dobar i zanimljiv ili čista glupost/bogohuljenje ili što ja znam što sve ne. Ali… Ako na nekom nivou unutar sebe osjetite da u ovom tekstu ima nečega što je umu neshvatljivo, a što osjetite kao istinu, za vlastito iskustvo imate priliku pobrinuti se sami na jako mnogo načina. Pravi način za vas je onaj za koji osjetite neku privlačnost, a s druge strane možda osjetite i otpor/strah. Rijetko kad ide jedno bez drugoga zbog cijelog niza razloga, no na vama je hoćete li ići za onim što vas privlači ili ćete biti tamo gdje otpor hoće da budete. Onaj fini osjećaj privlačnosti koji osjetimo iz dubine svog bića vodi u nove situacije/iskustva/znanja, a time u vlastitu evoluciju, a otpor vodi u ostanak u poznatom, a time u vlastitu stagnaciju.

Svaka situacija koja se događa samo je situacija. Niti dobra niti loša. Jednostavno je situacija.

I u svakoj situaciji svjesno ili nesvjesno biramo kako ćemo situaciju doživjeti, kako ćemo joj pristupiti, što ćemo o njoj misliti, kako ćemo na nju reagirati.

Velika većina ljudi, ako ne i svi (ubrajam i sebe), u nekoj mjeri (ovisno o tome koliko smo nesvjesnih trauma, blokada i ograničenja integrirali/otpustili/transformirali) smo zapeli u modu borbe ili bijega.

Prihvaćanje, kao način doživljavanja bilo čega u našim životima i sebi, velikoj većini ljudi uopće ne postoji kao mogućnost. I ne govorim ovdje o tome da su mi puna usta riječi „prihvaćanje“, „opraštanje“, „voljenje svih dijelova sebe“, već govorim o osjećanju tih riječi na svim svojim razinama. Velika je razlika između pukog mentalnog shvaćanja ideje o prihvaćanju i življenja prihvaćanja. Mentalno shvaćanje ideje o prihvaćanju često sa sobom nosi mnogo iluzija i mentalnih priča u kojima vjerujemo da živimo prihvaćanje, ali na suptilnim razinama i dalje postoji borba ili bijeg od istine koja se skriva u našim vanjskim i unutarnjim životnim situacijama.

Pozitivno razmišljanje koje je danas jako popularno zaista može biti način prihvaćanja, no češće je način borbe ili bijega od istine. Dat ću vam primjer, a onda je na vama da obrazac koji opisujem u primjeru prebacite na ono gdje ste sami sa sobom i Životom u ovom trenutku.

Recimo da ste u situaciji u kojoj znate da radite još 3 tjedna, a nakon toga nemate uopće ideju kako ćete doći do slijedećih novaca i kako ćete pokriti troškove života za sebe i svoju obitelj.

I netko tko je upao u pozitivno razmišljanje s pozadinskom pričom borbe od istine, on će u sebi osjetiti nemoć, bijes, frustraciju, tugu ili bilo što drugo što je neugodno i zapravo bolno, ali neće ući u suradnju s tim osjećajima/stanjima, već će početi stvarati pozitivne priče u smislu: „Sve je u redu. Samo moram vjerovati da će novi posao doći i doći će. Samo trebam vizualizirati da sam na novom poslu i da je taj novi posao još bolji od sadašnjeg i sve će biti dobro“.

I čovjek stvori priče u koje zaista na nekoj razini vjeruje, svoje slobodno vrijeme zaista koristi kako bi vizualizirao, mantrao, tapkao, meditirao na tu temu, ali unutar sebe na suptilnoj razini osjeti crvić sumnje, da postoji mogućnost da će se dogoditi ono čega se najviše boji. U tom slučaju „pozitivno razmišljanje“ ulazi u unutarnji ring s osjećajem (nazovimo ga) užasa i što više koristimo „pozitivno razmišljanje“ to više udaramo po osjećaju užasa koji ne želimo osjetiti niti priznati na svojoj svjesnoj razini. Na taj način, mi zapravo osjećaj užasa s kojim se ne želimo suočiti prisiljavamo da nađe dramatičniji način da ga osvijestimo, priznamo i prihvatimo njegovo postojanje, a onda da ga transformiramo/otpustimo.

Možemo ući i u pozitivno razmišljanje s pozadinskom pričom bijega od istine. I u tom slučaju na razinama s one strane dometa 5 osjetila javlja se isti osjećaj užasa (mix svega gore nabrojanog i onoga što nisam nabrojala, a pojavljuje se). Ponovno je istina da u sebi nosimo taj užas, koji je u ovoj situaciji dobio priliku da izađe na površinu i da uđemo u proces njegovog prihvaćanja, njegove integracije i iscjeljenja. Ali ponovno je pomisao da si dozvolimo zaista osjetiti taj užas i prihvatiti ga strašna i bolna te svaki puta kada osjetimo da užas izlazi na površinu, sami sebi damo packu i kažemo si: „Ne, ne… Ako si to dozvolim osjetiti, onda će mi se dogoditi upravo ono što ne želim… Svaki puta kada to osjetim, samo trebam ponavljati da je sve ok i da će sve biti ok, da će se Bog pobrinuti za mene.“ I što mi više bježimo, to nas osjećaj užasa brže dostiže.

Zapravo je pozitivno razmišljanje s pozadinskom pričom bijega ili borbe od istine vrlo slično, jer je pozadina i borbe i bijega strah. A uz strah ide i nepovjerenje prema sebi i Životu, osjećaj nemoći, osjećaj manje vrijednosti, naučeni bijeg mislima u prošlost i/ili budućnosti, izbjegavanje prisutnosti u ovdje i sada, etiketiranje i prosuđivanje dijelova života kao „negativnih“ i „pozitivnih“.

Kada pozitivno razmišljanje koristimo kao ulaz u proces prihvaćanja, tada to može izgledati i ovako:

„Ok… Osjetim da sam jako preplašena i zabrinuta zbog trenutne situacije. Plaši me i samo to što sam preplašena, no znam da je to prirodno i da je to prilika za učenje, rast i prihvaćanje dijela sebe koji je još uvijek ranjen. Znam da mogu i da sam sposobna pružiti si nježnost i ljubav koju trebam, kako bi iz ove situacije izašla još zrelija/mudrija/cjelovitija verzija mene.“

A nakon takvog razgovora zaista i ući u proces da cijeli unutarnji užas pogledamo u oči, da iza užasa vidimo ranjenost i da iza ranjenosti vidimo dar lekcije (kvalitete duše) koju kroz tu situaciju učimo. Taj proces jednostavno nije moguć iz uobičajenog budnog stanja. Potrebno je spustiti se na jezik simbola, na jezik energije, a drugim riječima to znači spustiti se u svoju podsvijest, s one strane uma. To možemo svi, jedino je pitanje jesmo li se pobrinuli da to naučimo i da iskusimo na vlastitoj koži.

Svjesna sam kako nekima možda ni na mentalnoj razini nije jasna suptilna razlika u energetskom odgovoru na neku situaciju, ali ovo i nije tekst namijenjen mentalnoj razini, već onoj razini koja je još uvijek kod mnogih uspavana, no tu je i ne treba joj mnogo da se probudi.

I prije edukacija i prije nego sam radila s drugim praktičarima jedan na jedan, imala sam rijetka i spontana iskustva prihvaćanja istine, no nisam ih znala aktivirati kad god želim i nisam znala radim li to „ispravno“. Edukacije i iskustvo u kojima sam ja bila klijent omogućila su mi da shvatim kako iskustva prihvaćanja istine aktivirati kad god hoću i da shvatim kad zaista prihvaćam, a kada se zapetljam u još jednu bajku svog uma (ili možda ega).

Raditi s nekim i educirati se u ovom području ne znači da to ne znate i ne možete sami, jer možete i znate. Raditi s nekim i educirati se znači dati si priliku izaći iz samonametnutih/nametnutih okvira vjerovanja i iskustava te si dati priliku za dublje shvaćanje vlastitih uspavanih sposobnosti shvaćanja, upravljanja i transformiranja unutarnjih energetskih tokova.

Tu sam, ako poželite svoju sposobnost probuditi i trenirati uz moje vođenje, podršku i iskustvo. Svi kontakti navedeni su na FB stranici Put Pjesme Srca.

Uživajte u ovom danu i sebi maksimalno što možete!

S ljubavlju,

Rebeka