Neki dan sam pisala o primijenjenoj duhovnosti. Takva duhovnost je živa, prisutna, putuje kroz svaku našu stanicu ovdje i sada.

To je svijest u sadašnjem trenutku, tanana, božanstvena, svjetlosna nit (ili beskonačno mnogo niti) koje nebo suptilno spuštaju na zemlju.

Takva duhovnost stremi kompletnom, cjelovitom iskustvu. Stremi tome i da je naš ljudski oblik u skladu. Da odavde odemo prošireni, ispunjeni. Svjesni postojanja polja beskonačnih mogućnosti.

Kada duša cvjeta?

Kada su naše mentalno, emocionalno, fizičko i spiritualno tijelo usklađeni.

Kada nadvladamo naš ljudski oblik.

Nadvladati ga, znači spoznati kako funkcionira. Biti svjestan pravilne razmjene energije. Ne uskraćivati pritom nikoga – ni drugog ni sebe.

Tada duša počinje polako voditi priču. Tada ona postaje dominantna vibracija.

Mi kao ljudska bića možemo odlučiti mnogo toga: biti bolji u svakom pogledu prema sebi i drugima, pobrinuti se za svoje tijelo, pronaći posao, educirati se u određenom smjeru, napustiti neko iskustvo koje nas ograničava i drugo. No, ne možemo samo tako odlučiti nešto poput ovoga:

“Od danas živim rascvjetane duše.”

Jer to nije stvar odluke iz mentala.

To je energetsko-suptilno-izvanosjetilno iskustvo koje je posljedica svjesnog življenja na mnogim razinama.

Zato svakoga dana nastojmo biti još malo plemenitiji ljudi. Još ljubavniji. Još prisutniji.

Grlimo voljene, spremajmo hranu s ljubavlju, izražavajmo zahvalnost prema Životu, poštujmo ljepotu prirode i samog bivanja ovdje, priznajmo sebi gdje se i u što mračno zaplićemo i namjeravajmo istinsko oslobađanje od toga, budimo prisutni, neka nam sam Život bude meditacija.

Zastanimo na tren i osvijestimo kada se ljutimo, opiremo, smatramo da Život počinje tek kad odavde odemo.

Uhvatimo taj prostor u kojem smo malodušni, gdje glorificiramo patnju, crpimo resurse izvana, umjesto da se okrenemo unutra, idemo linijom manjeg otpora ili nastoijimo nekome zasjeniti njegovo osobno polje radosti i zapitajmo se što je to u nama da se to događa i kako tom dijelu možemo pomoći da ode od nas.

Da se iscijeli.

Ako naš ovozemaljski Život nije ugodno iskustvo za cvjetanje duše, ona neće tako lako cvjetati.

Duša za cvjetanje traži fino tlo od ljubavi, povjerenja i čistote.

Kada svjesnom namjerom takvo tlo stvorimo, otvorit će se prostor za cvjetanje duše i ona će jednostavno cvjetati.

Mi tada gotovo više nećemo trebati činiti ništa, osim njegovati svoj kozmički vrt.

Do tada ćemo trebati činiti sve. I više od svega.

Volim Te duboko.

Svjetlost neka bude.

Hvala, svjetlosni Živote.