Ovo ljeto prvi put sam ljetovala u istom apartmanu i u istom mjestu kao i prošle godine.

Zaljubila sam se u mjestašce, ali…

Prošle godine sam u tom istom mjestu uganula desni gležanj i zadnju noć provela na hitnoj umjesto u apartmanu.

Ove godine vratili smo se i opet je bilo nešto, iako mi se takve nezgode baš i ne događaju. Ovaj put nisam završila na hitnoj, ali preporuke su bile da definitivno potražim liječničku pomoć jer me ugrizao pas – ponovno nezgoda s desnom nogom, ovaj put natkoljenica.

Slučajnost? Odavno sam prestala vjerovati u slučajnosti.

Nešto što ima neku poruku? Iz moje perspektive – definitivno da.

Je li bilo ugodno i lijepo proći kroz tako nešto? Pa ne baš…

Je li mi bilo korisno? Rekla bih i više nego sam trenutno svjesna.

Pa kako je to sve izgledalo?

Negdje na polovici ljetovanja, prije nego smo išli ručati, muž je izašao iz apartmana u hodnik i rekao mi je kako je ispred apartmana do našeg jedan pas. Razveselila sam se i izašla van u namjeri da ga malo podragam. Slatki, crno-smeđi, srednje veliki pas. Med medeni. Pružila sam mu ruku da je pomiriši i uzela kao zdravo za gotovo da to što je pomirisao moju ruku automatski znači da ga smijem podragati. Kad sam vrtjela film unatrag, shvatila sam da sam zapravo opazila da je počeo režati, ali ja sam bila zadubljena u svoj film i svoju namjeru te nisam uopće uzimala u obzir raspoloženje psa. I kako sam nastavila s rukom prema glavi, pas je skočio i zubima površinski zahvatio dio desne šake, a dublje i jače dio desne natkoljenice. Vrisnula sam i pobjegla u apartman. Vidjela sam da krvarim i počela plakati. Nije me toliko jako boljela rana, koliko me boljelo to da mi nije dao da ga dragam.

Očistila sam ranu s onim što je bilo pri ruci – rakijom, kasnije i propolisom. Uz pomoć Theta Healinga maknula sam šok, stres i traumu te aktivirala iscjeljenje. Emocionalno sam bila poput uzburkane vode. Nisam jasno vidjela što se točno u meni događa, pa sam zamolila muža da me energetski očita i vidi što je energetski uzrok takvog razvoja događaja, pogotovo u vrijeme i na mjestu gdje mi je stvarno prekrasno i gdje se želim vraćati. Očitao je strah od nepravde. Nije mi ništa bilo jasno.

Stavila sam flaster jer sam vidjela da ta krv baš i ne staje te sam otišla ručati.

Kad sam se naručala napravila sam konstelacije s priborom za jelo na temu straha od nepravde. Više se ne sjećam što je bio zaključak.

S mužem sam vodila raspravu oko toga da moram na hitnu, dok sam ja tvrdila da ne moram i ne želim. Na kraju sam za mir u kući pronašla kontakt mobilne turističke ambulante i telefonski razgovarala s doktorom. Dobila sam upute što i zašto te da ne moram doći, no trebam promatrati ranu i sebe. Ukoliko primijetim crvenilo kod rane ili mučninu, temperaturu i slično da svakako dođem po antibiotik i da saznam od vlasnika je li pas cijepljen.

Na kraju sam odlučila otići po oktanisept i vodonepropusne flastere, kako bih se usprkos svemu mogla i dalje kupati i uživati na moru. Rana je lijepo zarasla, masnica se uglavnom povukla, no dio ugriza na dodir još uvijek malo boli.

To je priča ispričana na površan način – što se dogodilo, što sam poduzela da si pomognem i kako je rana zarasla.

Tako ispričana priča ne govori o tome zašto taj događaj smatram korisnim niti koju poruku ili više njih sam imala prilike otkriti promatrajući sve što se događalo u meni i oko mene povezano s tim događajem.

Kasnije tog dana saznala sam od vlasnika da je pas cijepljen i da ima traume od ruku i nogu. Kad je rekao riječ „traume“, kao da su neke kockice unutar mene sjele na svoje mjesto i sve je dobilo neki puno dublji smisao, pa čak i pouku koja se komotno može preslikati na mnoge druge situacije u ljudskim životima.

Pitala sam se što se iz moje podsvijesti ogleda u psu i njegovoj reakciji?

Ispada da sam i ja često mnogima možda djelovala mirno, nježno, dobro i umiljato, kao taj pas, ali… Kad bi se pojavila bilo koja situacija koja bi mi bila nepoznata i iz moje perspektive samo imala potencijal da bude slična situacijama koje su boljele i bile traumatične, ja bih kratko zarežala i ako to ne bi upalilo, grizla bih – u prenesenom značenju, ne doslovnom.

I u takvom stanju nevažno je je li nešto novo dobronamjerno ili zlonamjerno – reakcija je ista: grizi i otjeraj. Radije otjeraj ono što ti se približava nego da mu dopustiš da ti se približi s nadom da te neće povrijediti, a onda ponovno doživiš bol. Iza toga stoji podsvjesno uvjerenje da ne bih mogla ponovno preživjeti takvu ili neku sličnu bol.

S takvim podsvjesnim uvjerenjem, mogu ja priželjkivati da mi se u životu dogodi nešto novo i bolje od dosadašnjeg iskustva, ali to se ne događa zato što je automatska podsvjesna reakcija – reži i grizi sve što ti se približava, tako si najsigurnija da se neće ponoviti ista bol. Neće se dogoditi niti ništa drugo, ali to nema veze. Glavno da se neće dogoditi ista bol.

Kad uzmemo taj obrazac kao dio naučenog pristupanja boli, kao dio ljudskog iskustva, što dobivamo?

Nešto me zaboli, netko me povrijedi – osjećam bol. Nekad vrlo intenzivnu, duboku i destruktivnu bol. Nekad se čini da se cijeli moj svijet ruši zbog te boli.

U svojoj okolini imam ljude koji od boli bježe te je potiskuju na mnoge kreativne načine. Imam i ljude koji u takvim situacijama ulaze u borbu i pokušaje istjerivanja njihove verzije pravde, u borbu s vjetrenjačama. No, u svojoj okolini nemam ljude od kojih učim kako proći kroz bol prisutno i s prihvaćanjem trenutne cjelokupne situacije.

Kad se takvi vanjski modeli internaliziraju, dobivamo mnoge obrambene mehanizme, specifične načine ponašanja, razmišljanja i pristupe emocijama, a koje služe istoj svrsi – kako bismo pobjegli od boli potiskivanjem ili borbom.

Kao odrasla osoba s takvim obrascem kojeg nisam ni svjesna, susrećem se s ljudima koji imaju sličan pristup preživljavanju kad nešto unutar nas boli. I onda to izvana izgleda kao natjecanje, ljubomorni ispadi, varanje, laganje, podmetanje, manipuliranje, ucjenjivanje, vrijeđanje itd. I sve to možemo usporediti s režanjem i griženjem tog psa. Lakše je i sigurnije ostajati u priči svoje traume i boli, nego izaći iz takvog okvira percepcije i pristupiti novim situacijama u životu na onaj dječji način – otvoreno, radoznalo, bez predrasuda i pretpostavki te sa željom upoznavanja toga što nam je ušlo u život.

Prepoznati takav obrazac i prihvatiti da ga imam je prvi korak u njegovom rješavanju. Kad nisam ni svjesna da obrazac postoji, ne mogu s tim ništa napraviti. No sada kada znam da je tu, kada znam čemu mi služi, imam motivaciju i odlučnost da bol koju nosim u sebi i koju pokušavam izbjeći, ipak pogledam u oči, prođem kroz nju te nastavim dalje s još jednim iskustvom više.

Osim toga, prepoznavanje i prihvaćanje takvog obrasca kod sebe, otvara nešto u meni što omogućava da za druge ljude osjetim više suosjećanja i razumijevanja, ali i manje tolerancije na tuđa očekivanja i zahtjeve da ja preuzmem odgovornost za iscjeljivanje njihove boli u koju ne žele pogledati. Moja bol – moja odgovornost. Tuđa bol – tuđa odgovornost. Za tuđu bol mogu imati dio odgovornosti samo ako sam sudjelovala i u nastajanju te boli. Ako nisam sudjelovala u nastajanju te boli, nego nešto što jesam trigerira staru tuđu bol da izađe na površinu svijesti iz podsvijesti, tada nisam odgovorna za bavljenje s tuđom boli. I to ne znači da pritom drugom ljudskom biću ne mogu biti podrška i dio priče suočavanja s tom boli, ali ne mogu nešto riješiti umjesto nekog drugog.

I to je jedan od razloga zašto u svom pristupu rada naglasak stavljam na osnaživanje i iskustveno učenje kako dešifrirati i kako se suočiti s bilo čime što nosimo u svojoj podsvijesti i živčanom sustavu, umjesto na to da sam ja ta koja nešto radi umjesto druge osobe.

Imaš li i ti u svom životu nešto na što „režiš i grizeš“ kao naučeni način zaštite od boli?