- Elia Pekica Pagon
- Arhiva portala Epoha, Pixabay
Ples je pravi užitak i drago mi je svjedočiti putem društvenih mreža koliko sreće već par plesnih pokreta i koraka može pružiti svima nama. Magija je to koju je teško riječima opisati. Magija plesa… Zašto govorim baš o plesu?
Zato što sam nekada toliko voljela ples i bila strastvena plesačica te sam u jednom trenutku to prestala biti zanemarujući taj dio sebe, jer su me poslovne obveze odvele daleko od nečega što je oduvijek, uz pjevanje, bilo sastavni dio mene. Ni sama ne znam zašto sam zatomila te bitne dijelove moje autentičnosti? Sada intenzivno o tome razmišljam, jer to mnogi od nas čine, a da toga nisu ni svjesni. Odričemo se dijelova sebe uime tko zna koga i čega i pod kojim sve izgovorima.
Neka svi ratovi i sukobi napokon prestanu, nikome ne donose ništa dobro i neka se ljudi okrenu traženju svoje sreće u naizgled malim, a tako velikim stvarima. Mijenjajući svoj mikro svijet svatko od nas daje svoj doprinos sreći svijeta, smanjujući time sveukupnu količinu negativnosti u svakodnevnom životu svijeta.
Dobro je biti informiran i znati što se u svijetu događa, ali najbitnija vijest dana je svakoga dana saznati nešto novo o sebi, nešto što smo možda zaboravili, a vrlo je bitno i za nas i za ovaj svijet kojemu nasušno fale autentični ljudi nasuprot isprogramiranih, uniformiranih, hipnotiziranih robota čije su misli uvjetovane podobnim algoritmima, a ne vlastitim moždanim vijugama.
Radujući se nečemu, mi uništavamo i rastjerujemo negativnu energiju ovog napaćenog svijeta svaki put malo po malo. I tako korak po korak imamo sve više vjere u jedan bolji, veseliji svijet.
Vratimo osmijehe na naša lica, a u tome ćemo uspjeti tek onda kada ponovno pronađemo te odbačene dijelove sebe. Prestanimo brojati sate koji lete. Ljudi koji nemaju nikakvih interesa u životu, žive samo kako bi nekako ‘ubijali vrijeme’. Vladarima najviše odgovaraju ljudi bez interesa, jer je njima lakše manipulirati. Moć se hrani nemoćnicima. Tako je oduvijek bilo. Oni obožavaju regrutirati nove bezumne ubojice vremena.
Nemojmo stoga biti puke ubojice vremena, već ljudi koji istinski žive sebe i svoje vrijeme na najbolji mogući način, bez razmišljanja o tome što netko drugi o tome misli. Čovjek je najslobodniji kada se oslobodi mišljenja drugih ljudi.
Vjerujte, uvijek će se naći netko tko će nas pokušati demotivirati i čije će mišljenje ići u smjeru ubijanja naše autentičnosti. Prepoznajmo te zlobnike na vrijeme, kako bismo ih izbrisali iz naših života zauvijek. Znajmo birati naše suputnike s kojima će naše putovanje kroz život biti puno ugodnije i ljepše. Najbolji su oni suputnici s kojima rezoniramo, u kojima se možemo ogledati, u kojima prepoznajemo dio sebe, kao što oni u nama prepoznaju dio sebe. To su najbolji ljudi, naše lego kocke s kojima se spajamo i s kojima rastemo.
Nismo rođeni kako bismo bili promatrači vlastitih života od kojih su mnogi od nas već unaprijed odustali, već kako bismo bili glavni sudionici istih. Pitajmo se – što nas veseli, u čemu to uživamo i odgovori će doći sami. Naš unutarnji glas nikada ne griješi. On je uvijek tu i strpljivo čeka da mu se obratimo. On želi da svatko od nas do kraja upozna sebe kako bi bio radostan i sretan čovjek.
Ponekad naš pogled u prošlost nije puko osvrtanje, već povratak sebi i onome što doista jesmo, ali smo možda na to zaboravili, jer nas je život odveo na drugu stranu, da radimo poslove koje ne volimo kako bismo preživjeli i nešto zaradili, da svoje vrijeme poklanjamo krivim ljudima i situacijama, a sve uz neke izgovore koji ne drže vodu. Sve ono što mijenja našu bit nije dobro za nas. Trebali bismo znati odoljeti izazovima i izbjeći zamke koje su tu kako bi mijenjale našu bit. Ako nismo dovoljno oprezni i ako dozvolimo da nas netko odvuče od naše biti, postepeno u potpunosti gubimo sebe.
Svijet će se kroz život često truditi promijeniti našu bit, ali ona nam se uvijek vrati na ovaj ili onaj način. Život se uvijek potrudi da nas podsjeti na nas, onakve kakvi u svojoj biti jesmo, ali smo to iz nekog razloga zaboravili. Čovjek koji nije svoj ne može biti sretan, veseo i radostan, jer je ubijena njegova bit. Zamke globaliziranog svijeta uniformiraju ljude ubijajući njihovu autentičnost.
Jednoumlje ubija slobodoumlje. Nametnuti standardi ubijaju originalnost. Oduprimo se tim razornim pravilima i upoznajmo sebe, umjesto da se trudimo biti ukalupljeni u mnoštvo. Ukalupljenost znači propast autentičnosti svakog živog bića. Nije cilj biti ukalupljen, već biti svoj i sretan. Odricanje od sebe uime zone komfora znači biti nesretan čovjek koji ubija vrijeme čineći ono što mu robovlasnici odrede. Možda je skupo biti svoj, ali to je naša jedina radost i jedina sloboda. Sve ostalo je propast za ljudsku dušu. Ne mogu nam duše biti na prodaju. Sačuvajmo ih. One čekaju na nas.
Svijeta je bilo i bit će ga. Ne brinimo previše zbog onoga što ionako ne možemo mijenjati. Osvrnimo se na naše prošle dane u kojima smo uspijevali biti svoji te se potom vratimo ovom današnjem koji još traje i recimo samima sebi: dobro je. I, bit će dobro, ako mi tako odlučimo. Ostanimo autentični i svoji. Krenimo u potragu za sobom, koliko god se to današnjem svijetu ne sviđalo. Bitno je da se nama sviđa. Potrebni smo sebi. Ne zaboravimo to. Nemojmo se dati kupiti od strane slatkorječivih varalica koji nas žele porobiti i ukrasti našu dušu. Naša autentičnost je naš najbolji štit od bilo koga i bilo čega što nas ometa u življenju naše priče u našoj režiji.
Osmijeh na lice i nastavimo svoj galop kroz preriju života. Svladavajmo izazove s lakoćom i onda kada se čini da je teško. Znajmo prepoznati sve maske i zamke koje nam stoje na putu. Situacija po situacija. Ostanimo svoji. Čuvajmo svoju bit i vratimo se stvarima i aktivnostima koje istinski volimo i u kojima uživamo.
Kako ćemo sa sigurnošću plivati kroz more raznih situacija? Osluškujući svoj unutarnji glas koji nikada ne griješi. Obratimo mu se s punim povjerenjem. Nije bitno ono izvana, već ono iznutra. Naša reakcija je važna. Naš unutarnji mir je jedini konj kojeg trebamo uzjahati i znati ukrotiti. Naš mir je nešto što moramo znati sačuvati u svim životnim okolnostima. Jer, uvijek je sve u skladu s tim kako mi odlučimo reagirati u određenim situacijama.
S ratnicima željnim borbe i sukoba, borimo se mirnoćom, jer naša je mirnoća koju žele narušiti njihov najveći poraz. S ratnicima ljubavi – razvijajmo kvalitetne odnose i budimo sretni što imamo jedni druge i što zajedno možemo graditi bolji svijet. Fokusirajmo se na ono bitno. Fokusirajmo se na grumenje zlata koje ostaje u situ dok blatna prašina ide dalje svojim putem. Ti mali grumeni zlata, to su ljudi koji vrijede i naše pozornosti i našeg vremena. To isto smo i mi njima. Sve drugo može i ne mora biti. Sve drugo je u potpunosti nebitno i nepotrebna smetnja na kanalu iliti frekvenciji na kojoj funkcioniramo. Te smetnje na kanalu nisu nam potrebne. Treba nam fokus i čist signal do kojeg dolazimo svakodnevnom unutarnjom higijenom i čestom filtracijom naših suputnika. Jedni smo drugima zlato kada jedni druge motiviramo i dižemo, a ne kada jedni druge demotiviramo i spuštamo.
Jedni smo drugima zlato života kada jedni drugima poklanjamo mir i dozvoljavamo svakome da bude svoj onakav kakav jest, radostan čovjek koji je do kraja upoznao sebe i otkrio smisao svojeg postojanja i svoju životnu misiju.
Pitajmo sebe koliko smo daleko otišli od naše autentičnosti i zbog i uime čega? Nikada nije kasno da se probudimo i vratimo sebi. Kada nam naš unutarnji glas da odgovor na to vrlo bitno pitanje, pitajmo se što je to u čemu istinski uživamo i odgovor će nam odmah stići. Nakon toga krenimo u tom smjeru bez imalo razmišljanja i čekanja. Krenimo u smjeru naše radosti!
Ne, vrijeme nije tu kako bismo ga ubijali svojom letargijom i bagatelizacijom životnih trenutaka koje bacamo u vjetar, već kako bismo ga zaustavili i bar ga na tren pobijedili.
U protivnom gubimo sve bitke i nastavljamo ubijati vrijeme umjesto da ga nadživimo našom radošću zbog same činjenice da smo živi, slaveći Život sam i naše postojanje kao živih bića kao što to svojim plesom tako opušteno i veselo čini mladić Murilo Mello zabavljajući i motivirajući ljude svojim plesom na društvenim mrežama. Vidi se koliko taj radostan čovjek uživa u plesu. On je na vrijeme otkrio što voli i tome se u potpunosti predao. Promatrajući ga, dođe nam da zaplešemo zajedno s njim.
Svi imamo nešto što nas boli, ali pokušajmo pobijediti tu bol našom radošću koja je jedini protuotrov svakoj boli. Tin Ujević bi rekao: “Radost ću svoju saopćiti svijetu, ali bol moj neka ostane za me. Neka se braća ogriju na mome žaru, no tajnih suza ne povjeravam nikomu. Čovječe, ako zvuk riječi može da ti dade sreću, ja ti je neću kratiti. Ali na stravičnome putu što vodi u ponore ja hoću da ostanem sam.” Bio je svjestan da su danas rijetki ljudi koji istinski suosjećaju s drugima i da ljudi nažalost nemaju vremena za tuđe boli i istinsku empatiju, jer imaju svoje vlastite boli. Što nam drugo onda preostaje nego da podijelimo radost s drugim ljudima i pokažemo svijetu zašto smo ovdje i što je ono što nas najviše obilježava, motivira i čini sretnima. Darujmo jedni drugima radost.
Zaboravimo stoga na vrijeme koje je često uteg mnogim ljudima koji nemaju nikakvih interesa i neka svatko od nas krene tragom svoje radosti kao da vrijeme ne postoji i vidjet ćete da doista može biti tako, odnosno da vrijeme može nestati kada počnemo voljeti neku ‘vanškolsku’ aktivnost koja nas privlači i raduje.
Kada smo opijeni nečim što nas istinski raduje, ništa drugo na ovome svijetu ne postoji pa tako ni vrijeme… Taj trenutak radosti krije u sebi najveću tajnu Života. U toj radosti svatko je od nas pobjednik svake boli pa tako i svih boli ovoga svijeta kojega smo svi mi sastavni dio…
