- Elia Pekica Pagon
- Željko Koprolčec (autorica), Pixabay (pozadina)
Kada netko kaže – da se opet rodim, opet bih učinio sve isto, uvijek se zamislim nad tim riječima, jer nisam baš sigurna da bi ponovno rođeni ljudi bili spremni ići istim putem, uostalom zašto i bi?
Kada se za nekoga kaže da sam sebi skače u usta, jer je promijenio mišljenje o nečemu, jer je prije o nečemu tvrdio jedno, a sada o tome tvrdi nešto drugo, bude mi žao, jer svaki čovjek ima pravo mijenjati se, evoluirati, upoznavati život kroz svoja iskustva i, da, ima pravo promijeniti svoje stavove o nečemu kada god to poželi, ako su ga životna iskustva poučila nečemu što prije nije znao.
Zašto bismo cijeloga života bili isti i mislili o svemu onako kako su nas naučili da moramo misliti i bili onakvi kakvima su nas oblikovali kroz odgojno-obrazovni sustav, kada u bilo kojem trenutku možemo misliti kako god mi osjećamo da je ispravno misliti i biti kakvi osjećamo da jesmo iznutra, iz naše dubine, svidjelo se to nekome ili ne. Važno je svidjeti se sebi, zavoljeti sebe i biti ono što jesi, a ne ono što se od tebe očekuje da budeš.
Jedino je promjena stalna, zar ne? Promjena nas može osloboditi okova. Promjena nas može vratiti samima sebi i našoj autentičnosti. Zašto bismo morali biti ‘prilagođeni’ većini kada znamo da većina nikada nije u pravu? Većina je obezglavljena masa ovisna o komoditetu i lažnoj slobodi. Biti prilagođen i biti dio mase znači ići linijom manjeg otpora i biti robom nametnutih pravila. Naravno, najteže je plivati protiv struje, ali to i jest najveći životni izazov. Biti drugačiji. Biti svoj, sviđalo se to nekome ili ne.
Najgore je kada se netko želi svima svidjeti. Takav čovjek je osuđen na psihičko propadanje. Ljudi koji se žele svima svidjeti nikada nisu svoji. Oni su cijelo vrijeme glumci i glume nešto što nisu, odnosno glume da su ono što bi drugi ljudi htjeli da oni jesu, a to je strašno naporno. Takvi se ljudi tijekom života strašno umaraju, jer su stalno na pozornici i stalno moraju nekome nešto glumiti kako bi zaradili ‘palac gore’ u stvarnom i virtualnom svijetu i nahranili svoj bolesni ego.
Nitko nije dužan nikome se svidjeti, ali smo dužni svidjeti se samima sebi. Kada smo kod kuće u vlastitoj biti, tada ništa drugo nije važno, zato jer smo svoji, a ovaj život je jedan i od nas upravo to i očekuje – da budemo svoji.
Kada se duboko nastanimo u sebi i stopimo sa sobom, tada se nikada više nećemo baviti nebitnim stvarima, kao niti poklanjati svoje vrijeme krivim ljudima koji nikada nisu niti trebali biti u našoj priči, jer su nas samo kočili pri svakom našem uzletu i gušili naše snove. Kada do kraja upoznamo sebe, takvi ljudi više nas neće interesirati niti će moći biti dio našeg svijeta. U naše su živote ušli slučajno, dok još nismo bili do kraja upoznali sebe i sada je možda vrijeme za dalje i za neke nove ljude.
Gdje to piše da se cijeloga života moramo družiti s jednim te istim ljudima, samo zato što ih dugo poznajemo i tome slično? Možda su to potpuno krivi ljudi za nas. Treba pustiti da se život odvija i teče svojim tokom pa tako i ljude treba pustiti da prolaze kroz naš život ili u njemu ostanu, kako ispadne, ispadne. A filtriranje se treba odvijati spontano, u skladu s našim dušama čije glasove trebamo znati osluškivati. Naš unutarnji glas uvijek zna što je dobro, a što loše za nas. Nemojmo nikada zanemariti naš unutarnji glas, na šapat naše duše.
Kada poznaješ i voliš sebe, imaš oko sebe ljude s kojima rasteš, a ne s kojima padaš. Nebitnim stvarima i prolaznicima kroz naše živote bave se oni ljudi koji nikada nisu do kraja upoznali sebe i došli do svoje biti. Ne živimo ovaj život kako bismo se nekome svidjeli, već kako bismo do kraja upoznali sebe.
Što više volimo i poštujemo sebe, to manje ovisimo o mišljenjima drugih ljudi i njihovim palcima. Što više volimo sebe i svoj život, to se manje možemo družiti s ljudima koji se ne znaju uljudno i lijepo ponašati, koji su oholi, nezahvalni i ne znaju uzvraćati pozornost koju im dajemo. Što smo stariji, to više pazimo na svoje vrijeme i ljude koji nas okružuju te strogo pazimo koga ćemo primiti u naše društvo. Uzajamno uvažavanje i poštovanje temelj su svakog međuljudskog odnosa. Bez toga niti jedan odnos neće i ne može evoluirati.
Što više težimo istini, to teže podnosimo laž. Što smo pozitivniji, teže podnosimo negativce. Što više cijenimo mir, to manje možemo podnijeti društvo ljudi koji sa sobom donose nemir u naše živote.
Znajući sve to i znajući da mi sami odlučujemo kako ćemo se u kojem trenutku osjećati, što ćemo misliti, kako ćemo se ponašati i kakvom energijom ćemo zračiti, logično je očekivati da će s vremenom taj sveti krug oko nas biti sve svjetliji i da će oko nas biti sve više dobrih, toplih ljudi s dušom koji će nam odgovarati i s kojima će nam biti lijepo i ugodno. Predivan je osjećaj dijeliti život s dobrim ljudima, izmjenjivati energiju s njima, zajedno se smijati, šutjeti, misliti na glas… Život je prekratak da bismo pristali na manje od najboljeg.
Doista je divno poznavati i voljeti sebe, ali je isto tako lijepo imati osjećaj za druge ljude i znati cijeniti, poštivati i klanjati se njihovim duhovnim, mentalnim, emotivnim i moralnim vrijednostima. Da, među takvima trebamo tražiti naše sugovornike, naše prijatelje i naše životne suputnike.
Ne kaže narod bez razloga: ‘Reci mi s kim se družiš, reći ću ti tko si.’
